Andreja Ana Lopac: Unutarnjom snagom možemo sve!

Ostavljena u rodilištu, udom­ljena, potpuno sama od svoje 16. godine života, Andreja Ana Lopac danas je 51-godišnja stručnjakinja u energetskim projektima, jedan od glavnih operativaca u projektu budućeg LNG terminala na Krku. Majka je odraslog sina, ali i velika prijateljica i podrška mnogobrojnoj djeci smještenoj u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Andreja domsku djecu vodi na izlete u prirodu, šeta s njima, izvodi ih u kino i kazalište, posvećuje im svoje slobodno vrijeme kako bi osjetili da su nekome važni. Sve nas odrasle poziva da učinimo isto i, ako smo u mogućnosti, pružimo im udomiteljski dom jer to smatra daleko boljim rješenjem za dijete od smještaja u dom, instituciju.

Djetetu, kaže Andreja, ne trebaju nužno biološki roditelji, već netko tko će biti upućen samo na njega. I godina dana provedena u udomiteljskoj obitelji djetetu može značiti jako puno, smatra ona.

„Ostavljeno sam dijete i život mi nije počeo bajno, no imala sam sreću što sam u prvim godinama života odrastala izvan domskog sustava. Odgajala me Nana, tvrdoglava i ponosna Ličanka; odgajali su me susjedi svojom dobrotom; klinci zagrebačke Sigečice, siromašnog kvarta u kojem sam odrastala.

Te prve godine djetinjstva živjela sam u balonu ljubavi moje Nane koja mi je dala cijelu sebe. U mene je zasadila sjeme sigurnosti i voljenja. Bez tih i takvih prvih godina njezine ljubavi, narednih nekoliko paklenih godina života s mamom, uz svakodnevne batine i ponižavanja, devastirale bi me nepovratno“, počinje svoju priču Andreja.

Nana ju je iz rodilišta, u kojem ju je majka ostavila, uzela na zamolbu Andrejine bake koja se o njoj nije mogla brinuti. Kad je imala devet godina, Andreju je k sebi prvi put uzela majka, no bile su to godine pune batina i omalovažavanja te se ona ponovo vratila svojoj Nani.

PageBreak

„Da sam iz te situacije otišla u dom, devastacija moje duše bila bi trajna. Ovako je Nanina ljubav velikim dijelom sanirala moje emocionalne rane. Neke zauvijek ostaju, bilo bi iluzorno očekivati da se neoštećeno može proći kroz takvu golgotu, no uz stručnu pomoć i sjeme posijano u prvim godinama života, ide nekako“, iskrena je Andreja.

Kad je Nana umrla, ostala je sama, imala je nepunih 17 godina. I tada je smatrala, a danas pogotovo, da je bolje i tako nego da ju je sustav smjestio u dom. Išla je u školu, radila razne poslove, bilo joj je teško, no uspjela je - zaposlila se u struci, rodila sina, danas je stručnjakinja u svom poslu i zagovornica udomljivanja djece. Uza sve to, preboljela je i tešku bolest, no ne predaje se, i dalje samo daje.

Vrijeme kad je ljudima bilo više stalo do ispravnog nego do pravila

„Životni moto koji me doveo do sadašnjeg statusa bio je ‘Uči, uči, uči!’. Škola mi je bila utjeha jer je svaka petica bila poticaj. Život nakon Nanine smrti bio je pun boli i grča, straha za egzistenciju koji je gušio suze. U divljim godinama puberteta morala sam postati odrasla žena koja se brine sama o sebi. No, kakav god mi je život bio, imala sam puno sreće - od socijalne radnice koja me spasila od domske sudbine i nastavnika koji su imali razumijevanja do klinaca u razredu koji su mi pomagali.

Imala sam sreću što mi je život počeo u godinama kad su ljudi marili za druge i pomagali si međusobno, kad djeca nisu bila okrutna, a škole i ustanove nisu bile zarobljene u administraciji i kad je ljudima više bilo stalo do ispravnog nego do pravila“, ističe Andreja.

Uz, kako je opisuje, „narav koprive“, uz Naninu ljubav te dobrotu drugih ljudi i malo sreće, dogurala je do svoje male obitelji, visokog obrazovanja, doma, prijatelja, dobrih kolega, volontiranja u dječjim domovima. Nada se da će ostvariti i želju da sama postane udomiteljica, čim joj se život, nada se uskoro, „posloži“ i za to. Volontirati je počela, kaže nam, nakon rođenja sina Marka.

Povratak u dom

U prvi je dom ušla s Markom u nosiljci, donoseći odjeću koju je prerastao. I nastavila se vraćati djeci i donositi im slikovnice i igračke, uvijek posebno zapakirane kako bi ih odgojiteljice mogle uručiti svakom djetetu posebno. Danas djeci u domovima priča o svom životu u kojem je bilo i pogrešaka, stranputica na koje ju je natjerala nesigurnost. Priča im bez okolišanja, ali prvenstveno im pokazuje da je svatko od njih vrijedan vremena i truda te da može dosegnuti svaki cilj.

„Treba im dati snage da dignu glas i stanu u svoju obranu, uvjeriti ih da u svakom trenutku mogu odustati od lošega i okrenuti se prema nečemu što će ih ispuniti. Svaki dan nosi mogućnost da barem u nekom malom segmentu sami sebi pružimo ljepotu i ljubav, pa bila to pjesma ptice, raspored oblaka na nebu, prijateljstvo...

Govorim im da se svako jutro sami sa sobom dogovore kakav će im biti dan, tražeći djeliće dobroga u tom danu. Pričam im o snazi knjige, da nas knjiga gradi i tješi, oslobađa maštu kojom možemo crtati neko svoje sutra. Djeci u domovima pričam što mi se sve događalo, o razlozima zbog kojih sam činila greške, o tome u kojem sam dijelu sebe pronalazila snagu za svaki novi dan.

Recept za preživljavanje

Pričam im o tuzi i boli, o nadi, bijesu, roditeljstvu i poštovanju te o tome da svatko od njih treba naći neki svoj recept za preživljavanje. Kažem im kako znam da nije fer što sve to moraju sami, ali moraju da im preostali život ne bi ostao u zamci u kojoj su zapeli na početku svoje priče“, otkriva Andreja.

Često se, kaže, događa da djeca i nakon što izađu iz doma ostaju prikraćena za pronalaženje radosti u sebi i za ljubav prema sebi samima. Dom ih, kako pojašnjava, ugasi, život nastavljaju po inerciji. Volonteri koji će toj djeci pokazati pažnju mogu pomoći, uvjerena je Andreja, da i ona osjete koliko su važna.

Umjesto domova dječja sela

„Nije toliko važno kako ćete s njima provoditi vrijeme, koliko to da ste tamo i samo njihovi“, napominje. A da bi netko postao volonter za druženje s domskom djecom, treba samo potvrdu liječnika o dobrom mentalnom zdravlju, potvrdu o nekažnjavanju, dopuštenje odgovorne osobe doma i - veliko srce.

„Napravimo pritisak na vodeće u državi da umjesto domova sagrade dječja sela u kojima će po nekoliko djece odrastati s jednim SOS roditeljem. Na taj će način imati barem osjećaj pripadanja maloj sredini koju će poslije u srcu nositi kao svoju obitelj.

Napravimo pritisak da se udomiteljstvo propagira i na najvišim instancama svih gradova, županija, kako bi se okupio što već broj udomiteljskih obitelji i u gradskim i ruralnim sredinama“, poziva nas hrabra Andreja da postanemo bolji i djeci omogućimo sretnije odrastanje.