Grigor Vitez: Govor šume

Šuma ima kosu tamnu nepokornu
I oči blage ljubičaste.
Glas joj struji kao dobar vjetar
Kad mi govori:
Sjedi pod moj krov.
Imam za te odmor
Puno srce.
Imam za te riječi
Iskrenih kao lišće i trava
Otvorenih kao cvjetovi.
Imam za te puna usta tišine
Kakve nema ni jedno mjesto na svijetu
Kakve nemaju zvijezde
Kakve nema duboki ocean
Kakve ne znaju začuđene oči malih riba.

Dragutin Tadijanović: Pozdrav šumi

Pozdravljam te, zelena šumo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno
Kad se granje pod teškom rosom savija
Blistajući na sunčanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje čvrsto kao divovi.

O, šumo, zelena šumo!

Ja volim miris tvojih cvjetova
I šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i košute.
Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice.

Šuma spava

Mrak je. Na dnu šume iz malena vrela
Kaplje troma voda, i tih grgolj stoji.
Koritu je na rub nijema sjena sjela
Pa u miru gluhu zvonke kaplje broji.
Kada kaplja pane, ko od bolna straha
Svaki list se njiše;
Ide šum od zemlje sve do zelen-vrha:
"Tiho! tiho! tiše!"

Čeka narod cvijeća, paprati i buba
Očima punih sanka.-Ona sjena sada
Laganu je ruku digla s kamen-ruba,
Pa joj na dlan meki šutke voda pada.
Svijetnjak svijeću gasi. Sklapa modre oči
Potočnica plava.