Oprostiti njima je lakše
Jedan od najtežih izazova s kojim se većina ljudi susreće na svom duhovnome putu jest praštanje onima koji su ih povrijedili. No oprostiti samom sebi zbog pogrešnih poteza i propusta koje smo u životu napravili, a zbog kojih naš život nije onakav kakvim smo ga zamišljali, puno je teže.
Međutim, dokle god živimo u prošlosti, žaleći za onim što se moglo dogoditi, a nije, mi zapravo ne živimo jer, usredotočeni na ono što smo propustili, ne vidimo ljepotu koja nas okružuje, ni nove prilike i mogućnosti koje nam se otvaraju. Možda je upravo ovo razdoblje u godini pravi trenutak da i iz svoga života i svoga sustava otpustimo sve one stare energije koje nam više ne trebaju te se otvorimo prema svemu lijepome što je pred nama i što nam život donosi u budućnosti.
Iskustva koja smo doživjeli i spoznaje do kojih smo došli
„Kad nam sjećanja nadmaše snove, znači da smo ostarjeli“, riječi su američke socijalne aktivistice Eleanor Roosevelt, poznate po svestranosti, ali i dubini s kojom je pristupala životu. I doista, ljudi koji su dobar dio svoga životnog puta prošli i kojima su se mnoga iskustva već dogodila svoju dušu često hrane sjećanjima na događaje iz prošlosti, puno više nego planovima o budućnosti.
Naime, jedino što istinski vrijedi u našim životima jesu iskustva koja smo doživjeli i spoznaje do kojih smo zahvaljujući njima došli, a kvalitetan i sa smislom proživljen život i u starim danima daje nam osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i mira. Takav život ujedno postaje i izvor neiscrpne mudrosti koju ti ljudi dijele s drugima.
No spoznaja da smo vlastitim odabirom puno toga u životu propustili, kako smo sami sebe u mnogočemu sputavali te da većinu života zbog toga nismo ni živjeli može u nama stvoriti golem osjećaj tuge, promašenosti i praznine jer smo svjesni kako su nam šanse da u tim godinama propušteno nadoknadimo bitno ograničene.
Važne četrdesete
Nažalost, kod mnogih se ljudi takvi osjećaji počinju javljati već ulaskom u četrdesete pa neki zbog tih osjećaja već u tim godinama „ostare“. Naime, iako se u 40-ima nalazimo tek negdje na pola životnog puta, do tada se puno toga u našim životima već dogodi, na poslovnom, emocionalnom, najčešće i obiteljskom planu.
Naš je život, temeljem odluka koje smo donosili, dobio određenu formu koja tada određuje našu realnost. No, praveći reviziju svoga života, što spontano počinjemo činiti upravo u tim godinama, često shvaćamo da on nije onakav kakvim smo ga nekad zamišljali te da se mnoge stvari kojima smo se nadali i koje smo u svojim mladalačkim snovima priželjkivali nisu dogodile.
Žaljenje i samookrivljavanje
Možda nismo adekvatno iskoristili poslovne prilike kad su se pojavile ili smo pogrešnim odlukama u vezi s poslom sami sebi učinili štetu. Možda nismo znali prepoznati ili zadržati pravu osobu uza se ili smo je nepromišljenim potezima od sebe odgurnuli.
Spoznaja da smo za mnoge nezadovoljavajuće okolnosti sami odgovorni te kako nam je život, da smo bili mudriji, mogao biti bolji i drugačiji u nama, osim žaljenja, često generira snažan osjećaj samookrivljavanja, a taj je osjećaj obično puno teži i toksičniji od zamjeranja drugima ili okrivljavanja okolnosti. Naime, većini je ljudi najteže oprostiti sebi i nerijetko su prema sebi puno stroži nego prema drugima.
Kako gubimo osobnu moć
Osjećaji tuge, samosažaljenja i samookrivljavanja zbog pogrešaka i propusta što smo ih napravili troše golemu količinu naše energije, oduzimaju nam osobnu moć te nas čine nesposobnima da se zauzimamo za sebe i bilo koju od nezadovoljavajućih okolnosti promijenimo. Kad takvi osjećaji prevladaju; kad umjesto bavljenja ciljevima i planovima za budućnost većinu vremena provodimo oplakujući neiskorištene potencijale prošlosti, ne postajemo samo teški i sebi i drugima, nego postajemo i duhovno ostarjeli, bez obzira na godine života.
No, zatvarajući se u sebe i izolirajući se od svijeta, još više sebe kažnjavamo jer na taj način ne uživamo u svojoj sadašnjosti te propuštamo prilike i mogućnosti koje se pred nama događaju upravo sada, ali i odbijamo prihvatiti da se nove, možda i bolje prilike mogu pojaviti u budućnosti.
Prilike su i dalje svuda oko nas
Međutim, život nam nikad ne daje samo jednu priliku. Štoviše, ako malo preusmjerimo fokus i počnemo primjećivati što se oko nas događa, kad svoj život počnemo sagledavati s vedrije strane i s više optimizma, primijetit ćemo da se prilike za bolju, ljepšu i smisleniju realnost u svim njenim aspektima nalaze svuda oko nas. One postoje sve dok smo živi i dok dišemo.
Istina, prilike koje nam omogućuju da u kratkome roku svoj život učinimo radikalno boljim ne događaju se svakodnevno. Nekomu se one doista dogode samo nekoliko puta u životu. No više nego o takvim situacijama, naš život ovisi i o nizu malih odabira koje svakodnevno činimo. Upravo nam takvi, svakodnevni odabiri, ako ih činimo na svoju dobrobit, mogu znatno poboljšati kvalitetu života i otvoriti nam mnoga vrata koja će nas u konačnici dovesti baš ondje gdje želimo biti.
Stoga, ne postoji razlog da oplakujemo prošlost jer svaki dan, svaki trenutak našeg života i svaki novi udisaj nova su prilika da pravim odlukama i pravim odabirima, malo-pomalo, ispravimo ono što smo jednom možda napravili pogrešno te svoj život, sada i u budućnosti, učinimo boljim.
Ono što u mnogim duhovnim tradicijama simbolizira život upravo je dah jer smo prvim udisajem i zakoračili u ovu dimenziju. No dok udisaj označava našu sposobnost da se otvorimo prema životu i prigrlimo nove prilike i nove mogućosti koje nam život pruža sada i u budućnosti, izdisaj simbolizira našu sposobnost da iz svoga života i svoga sustava otpustimo sve one energije koje nam više ne trebaju i koje guše život u nama.
Zato dubina kojom dišemo najbolje pokazuje koliko u nama ima života, živimo li ovdje i sada, punim plućima ili pak, zaglavljeni u prošlosti, živimo i dišemo na pola pluća. Zanimljivo je da ljudi koji su se zbog oplakivanja pogrešaka iz prošlosti zatvorili prema životu doista dišu vrlo plitko te često i obolijevaju od bolesti pluća, sinusa, astme i drugih bolesti respiratornog sustava.
Svježa energija koja nosi novi život
No kad otpuste teret prošlosti, kad se otvore prema životu i konačno prodišu punim kapacitetom, nerijetko i fizički simptomi „zaglavljenosti“ sami od sebe nestaju.
Zbog svega ovoga većina duhovnih pravaca i mnogi suvremeni pristupi osobnom razvoju veliku važnost posvećuju upravo vježbama disanja. U tu svrhu razvijene su različite tehnike disanja (holotropsko disanje, energetsko disanje kornjače, kapalbhati pranajama i sl.) da bi se naš sustav izbacivanjem velikih količina ugljičnog dioksida izdisanjem oslobodio nakupljenih toksičnih emocija, težine i vezanosti uz prošla iskustva i drugih oblika stare i dotrajale energije te se unosom kisika napunio novom, svježom energijom koja donosi život, doslovno i metaforički.
Pisanje pisma iz onog dijela sebe koji osuđujemo
No uz energetski rad i vježbe disanja izuzetno je bitno konstantno raditi i na procesu osvještavanja, poglavito na oslobađanju od osjećaja krivnje i samoopraštanju, a iznad svega treniranju blagosti i suosjećanja prema onom dijelu sebe kojemu zbog pogrešnih odluka zamjeramo.
Život nam, naime, najčešće uzvraća onako kako se sami prema sebi odnosimo, stoga, ako se želimo otvoriti prema blagoslovima novih prilika, prvo moramo sami sebi oprostiti te se prema sebi početi odnositi s više blagosti i ljubavi.
Jedna od vrlo učinkovitih tehnika koja nam u tome može pomoći jest pisanje pisma iz onog dijela sebe koji osuđujemo. Pritom, dijelu sebe koji zamjera i osuđuje obrazlažemo zašto smo jednom postupili onako kako smo postupili, pišemo o motivima svoga djelovanja, svojim strahovima, dilemama i svemu ostalome što je skriveno duboko u nama.
Puno toga čega do tada nismo bili svjesni kroz ovaj proces izlazi na površinu. Tada nam postaje jasno kako smo i odluke zbog kojih si najviše zamjeramo i kojima smo možda sami sebi napravili najveću štetu donijeli u najboljoj namjeri, onako kako smo tada najbolje mogli i u skladu s resursima kojima smo u tome trenutku raspolagali. Kad to osvijestimo, spoznat ćemo da sebi, zapravo, nemamo što ni zamjeriti, a ni oprostiti.
Upravo one odluke koje si najviše zamjeramo nismo mogli izbjeći
Takvim spoznajama smanjuje se i naboj koji osjećamo u sebi, događa se unutarnje pročišćenje pa se umjesto samooptuživanja i samokažnjavanja počinjemo, malo-pomalo, prema sebi odnositi s ljubavlju i blagošću. Svoj fokus s prošlosti tada puno lakše usmjeravamo na sadašnjost, ali i na život koji je tek pred nama.
Bitno je osvijestiti i to da odluke zbog kojih si možda najviše zamjeramo i zbog kojih smo prošli kroz najizazovnija iskustva najčešće nisu ni mogle biti drugačije jer vrlo često upravo takve odluke donosimo na nekoj višoj razini, puno prije nego što se one manifestiraju u ovoj dimenziji. Takve su odluke odabir naše duše koja se, zahvaljujući iskustvima koja nam one donose, želi razviti, pomoći nam da život počnemo sagledavati drugačije i tako počnemo kvalitetnije živjeti.
Suštinske pogreške ne postoje
Kad se to dogodi, kad naučimo ono što smo trebali, često tijekom vremena shvaćamo da su odluke zbog kojih smo si najviše predbacivali bile najbolje odluke koje smo u životu donijeli jer su nas upravo one dovele do mjesta na kojima nikad prije nismo bili te su nam pomogle da unutar sebe otkrijemo neke nove, prekrasne krajolike za koje nismo ni znali da postoje.
Upravo zato, ako iz svojih odluka učimo, suštinske pogreške ne postoje. Jedino u čemu doista možemo pogriješiti jest da se iz straha, zbog prošlih razočaranja ili drugih razloga zatvorimo prema životu i novim iskustvima, jer to su odluke zbog kojih bismo jednog dana sasvim sigurno mogli požaliti.
Razdoblje završetka jednog vremenskog ciklusa i energetski nas podržava da raščistimo sa svim starim energijama u svome životu. Stoga je možda upravo sada pravi trenutak da sami sebi oprostimo sve što si još nismo oprostili i otpustimo ono što još nismo otpustili da bismo mogli udahnuti sva ona lijepa iskustva koja su pred nama i konačno počeli živjeti punim plućima.
.png)
.png)
