Kako se u Japanu njeguje obiteljska bliskost?
Za razliku od hrvatske, japanska kultura nije pretjerano obiteljski i rodbinski orijentirana. Učestali posjeti i telefonski kontakti s rodbinom, jer je suprugova obitelj prilično velika, u početku su mi bili vrlo neobični. U Japanu se rodbina rijetko okuplja. U tim prilikama nalazimo se po restoranima ili u parkovima, a ne po kućama.

Je li istina da u Japanu majke prakticiraju tzv. ekstremno privrženo roditeljstvo koje uključuje zajedničko spavanje i kupanje. Možete li nam reći nešto više o tome?
To se uglavnom odnosi na prve dvije godine djetetova života, ali se danas sve rjeđe prakticira jer je vezano uz stare običaje. To je bilo vrijeme kad je u kući postojala samo jedna spavaća soba pa su u njoj svi zajedno spavali ili kad su obitelji odlazile u javna kupališta gdje su se svi goli kupali (s tim da su žene bile odvojene od muškaraca). Još se dobro sjećam kako sam se veselila kupanju s mamom ili tatom, to mi je jako lijepa uspomena iz djetinjstva. No, polaskom u školu takve aktivnosti uglavnom prestaju. Unatoč takvom privrženom roditeljstvu, Japanci ne ljube i ne grle toliko puno djecu kao Hrvati. U Japanu, generalno, nema toliko fizičkog kontakta ‒ mi se ne grlimo, a rijetko se i rukujemo.

Kako Japanci uče djecu disciplini i lijepim manirama?
Roditelji često djeci, i to od malih nogu, zadaju kućanske poslove. Na primjer, kad sam imala oko pet godina, svaku sam subotu trebala oprati kupaonicu. Osim toga, svako malo sam pomagala roditeljima u restoranu jer smo imali obiteljska pravila i svoj restoran. I u školi djeca imaju svoje obaveze, npr. čišćenje učionice ili dežurstvo koje uključuje nošenje ručka iz kuhinje i dijeljenje učenicima u razredu te pospremanje i vraćanje posuđa natrag u kuhinju. U Japanu se svugdje jako cijeni disciplina i moralno ponašanje, čak se to očekuje i od male djece koja, na primjer, ne smiju glasno pričati i vikati u autobusu ili vlaku, a majke s malom djecom u vrijeme velikih prometnih gužvi izbjegavaju vožnju vlakom da ne bi smetale drugim ljudima. Dakle, i doma, i u školi, i vani djeca imaju priliku učiti se disciplini, a ovo su samo neki od primjera, jer stvarno ih je bezbroj.

Zašto mislite da je to jako važno?
Važno je da se mala djeca nauče disciplini jer tada i djeca i roditelji postaju svjesni da razmaziti i voljeti nije isto. Također, vjerujemo da će tako bolje i lakše prolaziti kroz život, više cijeniti svoj trud i znanje te jednako uvažavati i poštovati i druge ljude, posebno starije, i zato što će tako više cijeniti neke tradicionalne japanske vrijednosti i sačuvati ih za sljedeće naraštaje.

Budući da su mali Japanci vrlo savjesni, možemo pretpostaviti da su i vrlo samostalni.
Jesu, vjerojatno zato što ih roditelji odmalena uče disciplini i odgovornosti. Već i prije nego što krenu u školu djeca sama odlaze u trgovinu ili na tržnicu po sitnice, a društvo je tako uređeno da takvoj djeci pomažu odrasli, svjesni da je to dio procesa odrastanja, učenja odgovornosti. Djeca sama putuju vlakom, gotovo od prvog dana sama idu u školu, s tim da na njih uvijek paze stariji učenici. Na školskim izletima u obilasku gradova nerijetko se odvoje od profesora... Roditelji puno više nego u Hrvatskoj djeci prepuštaju odluke i zadaju obaveze.

Imaju li Japanke visoke standarde glede hranjenja djece?
Iako se vremena mijenjaju, majke se i danas trude da djeca jedu što zdravije i unose u sebe što više različitih vitamina i minerala. Uglavnom, kuhaju kod kuće i ne kupuju gotovu hranu te ne daju bombone ili čokolade djeci mlađoj od 3 - 4 godine. Općenito, japanska je prehrana vezana uz more, morske plodove, i polje, odnosno povrće.