„Ne privlači me ono što svi mogu imati.
Ne težim onome što svi žele.
Ne hodim putovima kojima hodaju drugi.
Nemam vremena za lažna prijateljstva, usiljene susrete, nepotrebne razgovore, sitne interese, neiskrene osmijehe i beznačajne trenutke.
Nemam vremena gubiti vrijeme.
Ne vjerujem u oprost, ali vjerujem u zaborav i sud Božji.
Ne vjerujem da se život može preživjeti, ali znam da se može nadživjeti.
Znam da se dobre stvari počinju događati kad se udaljim od negativnih ljudi.
Znam da čovjek u životu najskuplje plati jeftine ljude.
Znam da je ono što većina vjeruje uvijek i nepogrešivo pogrešno.
Znam da ne postoje kratkoročna rješenja i dugoročne poteškoće.
Znam da sve prolazi i da su mi koraci odavno odbrojani.
Znam da samo prave vrijednosti nemaju cijenu.
Znam da su NE i ZNAM jedini pravi počeci svakog istinskog SPOZNAH...“
Moć svijesti i moć podsvijesti
Kad sam napisao ovu kratku poemu, primarna misao bila mi je snaga negacije ili negativa kao preduvjeta naknadne spoznaje ili pozitiva u svakodnevnom životu. Činjenica je da su ljudska bića kondicionirana da predominantno djeluju u negativu. I to je sasvim u redu.
Razlog tome je jednostavan, a leži u poznatim krilaticama koje često nesvjesno rabimo unutar šireg megapopularnog pojma „moć podsvijesti“. Dok naša svijest predstavlja ono čemu težimo, ono što želimo ostvariti, odnosno užitak ka kojem idemo, naša podsvijest predstavlja ono od čega bježimo, frojdovski rečeno ‒ onaj bol koji pokušavamo izbjeći.
Budući da podsvijest čini 80 posto našeg misaonog sustava, razumljivo je zašto je negativ toliko primaran i zašto je važno ne odupirati se takvom prirodnom načinu razmišljanja kroz koncepte „ružičastih naočala“, ovjekovječene u mantre slijepog pozitivnog razmišljanja pod svaku cijenu.
U mojim satovima executive coachinga upravo upotrebom negacije vrlo jednostavno i brzo definira se područje života na kojem se želi i treba raditi. Umjesto da govorimo o tome što želimo promijeniti, odnosno postići, prvo gledamo u kojim područjima ne želimo djelovati.
Isključujući ih, jedno po jedno, dolazimo do onoga što je preostalo. To uvijek rezultira onim tako važnim „a-ha trenutkom“, kad osoba konačno shvati što je ono što istinski želi raditi i zašto.
Put k ostvarenju svakog cilja uvijek je isti. Prvi i najteži dio je jasno definirati što istinski želimo, verbalizirati to, odnosno preoblikovati misao u riječ. Nakon toga važno je to što jasnije vizualizirati, iz jednostavnog razloga što ne možemo pogoditi metu koju ne vidimo.
Stvaranje i ostvarenje ciljeva
Sama implementacija, odnosno ostvarenje ciljeva treći je i najlakši dio u ovoj jednadžbi. Ono je uvjetovano strateškim korištenjem provjerenih sustava i alata.
U osnovi se svi problemi mogu podijeliti na dvije vrste. Prvi su kada znamo što želimo, ali to ne uspijevamo ostvariti ili nemamo kontrolu nad tim procesom. Ova vrsta problema vodi k anksioznosti i napadajima panike. Drugi su kad ne znamo što želimo. Ova vrsta problema vodi k depresiji, apatiji i danas toliko prisutnom osjećaju nemoći.
Stoga, kad se ponovo nađemo u situaciji da ne znamo što točno želimo; što nam je zaista problem, a što samo mislimo da jest ‒ sjetimo se da se odgovor često nalazi unutar samoga pitanja.
Krenite od onoga što NE želite, a kad to iscrpite, ostat će vam ono ZNAM i shvatit ćete da su NE i ZNAM jedini pravi počeci svakog istinskog SPOZNAH!
.png)
.png)
