Djeca u Francuskoj imaju reputaciju dobro odgojene i vrlo pristojne djece, u čemu je tajna?
Mislim da je to djelomično istina, a djelomično reputacija. Istina je da u Francuskoj, primjerice, nikad nećete vidjeti djecu koja su bučna ili trče po restoranu. Također, francuska su djeca vrlo pristojna i gotovo nikad ne zaborave reći: dobar dan, doviđenja, hvala i molim ‒ jednako kao i njihovi roditelji, što je oprečno stereotipu da su Francuzi ponekad neotesani.

Jesu li Francuzi jako strogi roditelji?
Odgojena sam u Americi i moji su roditelji bili relativno strogi, ali francuski su roditelji još stroži. Mislim da su Amerikanci tek nedavno prihvatili opušteniji način odgoja kakav vidimo danas. No, čini se da Francuzi to (još) nisu promijenili.

Koja su najčešća pravila i granice ponašanja koje djeca moraju poštovati?
Većina djece ima ustaljenu rutinu spavanja, možda zato što roditelji navečer žele vrijeme posvetiti sebi. Također, rijetko ćete vidjeti da djeca grickaju nešto između obroka. Mislim da je to jedan od razloga zašto se ponašaju pristojno za vrijeme jela ‒ uistinu su gladna pa mirno sjede i jedu što god im se posluži.

Malene Francuze također prati glas da su jako strpljiva i mirna djeca. Znate li kako to roditelji postižu?
Ako pronađete nekoga tko to zna, hoćete li to podijeliti sa mnom? Primijetila sam da većina francuske djece ima strpljenja, ali nisam uspjela shvatiti što njihovi roditelji rade drugačije od mene. Pitala sam ih u čemu je tajna, no nisu je mogli jasno obrazložiti. Mislim da to ima veze sa svime što sam već rekla, ali i s činjenicom da Francuzi, svjesno ili nesvjesno, ne stavljaju djecu uvijek u centar svog života.

Neki autori navode da majke u Francuskoj rijetko preispituju svoje odgojne postupke i da ih ne muči osjećaj krivnje. Zašto je to tako?
Naspram roditelja u Americi, koji misle da moraju slijediti određeni stil odgoja te upoznati se s brojnim istraživanjima i pročitati hrpu knjiga prije nego što dobiju djecu, majke u Francuskoj time ne razbijaju toliko glavu. Čini mi se da svoju djecu odgajaju jednako kao što su njih odgajali njihovi roditelji ili se, pak, s druge strane, prepuste onome što svatko od njih smatra urođenim, instinktivnim roditeljstvom. Zbog toga nemaju potrebu preispitivati svoje metode odgoja jer zapravo o tome previše i ne razmišljaju, a izgleda kako u takvom odgoju i uspijevaju.