Posao iz snova postao posao iz pakla

Teče peta godina otkako radim kao spisateljica. Iskreno, ne znam gdje su proletjele te godine, ali znam da ih ne bih mijenjala ni za što. Posljednji put kad sam radila za nekog drugog, živjela sam u Zagrebu, imala sam dvadeset i sedam godina, diplomu profesora hrvatskoga jezika, književnosti i filozofije u rukama, popriličnog iskustva rada u medijima, volje i želje za barem deset ljudi i neke neispunjene dječje snove koje sam sanjala nakon napornog radnog dana u marketinškom uredu u centru metropole.

Bio je to, kako su neki govorili, posao iz snova, no na koncu je postao upravo suprotno. Posao iz snova postao je pakao i ja sam se nakon godinu dana, s lošom zdravstvenom slikom, nagomilanim stresom, potrošenim entuzijazmom, diplomom i kutijom knjiga, razočarano vratila u svoju rodnu Rijeku.

Jesam li zažalila?

Ni u jednom jedinom trenutku. Da sam ostala, znam, moj bi život izgledao potpuno drugačije i pitanje je kako bih se i na koji način iz njega izvukla? Ta je priča na vrlo iskren i realan način ispričana u mojoj prvoj knjizi J..e li vas ego? koja je ujedno postala i prekretnica mog života te svojevrstan izlazak iz zone anonimnosti. Ali otkrit ću i to da sam posljednju večer u Zagrebu, u trenucima kad sam pakirala svoje stvari, donijela jednu, tada se činilo smiješnu, ali sada to znam, veliku i krucijalnu odluku.

Te sam večeri odlučila da ću postati pisac, no novo je pitanje bilo – kako? Tako je počelo. Nakon povratka u Rijeku i prve knjige izdane u samo 200 skromnih primjeraka, 2014. godine odlučila sam pokrenuti blog. Predosjećala sam da se moja budućnost skriva na tipkovnici i kako je pravo vrijeme da zavrnem rukave i krenem u „osvajanje“ čitatelja, ali i online tržišta. Oduvijek sam bila vrlo kreativna osoba koju ne drži mjesto. Uz to, volim izazove, knjige i samoću pa se nitko nije iznenadio mojom odlukom.

Na početku je bilo teško, izrazito teško. No nisam odustala

Svoje sam tekstove pisala srcem, samovoljno ih slala brojnim portalima potpuno besplatno, što i nije čudno s obzirom na to da sam bila nepoznati autor. U tom sam vremenu pohađala online tečajeve te u Rijeci oformila malu grupu ljudi kojima sam predavala kreativno pisanje. Usporedo, moja je knjiga postupno dopirala do publike. Tada sam, ajmo to tako reći, napokon postala – vidljiva.

Uslijedio je regionalni blogerski natječaj, na koji sam se prijavila 2016. godine i na kojem sam, među više do 220 blogera, izabrana u tim od devet ljudi. Malo je reći da mi je takav uspjeh bio vjetar u leđa i potvrda da nisam pogriješila. U tom sam vremenu napisala i Knjigu za Divlju ženu koja je doživjela velik odjek među ženskom publikom. Tada su krenule prve ozbiljnije suradnje i u jednom sam trenutku shvatila da živim život pravog pisca. Odluku da ću postati pisac možda sam sa svojih dvadeset i sedam godina donijela dječje impulzivno, ali odluku da ću ostati pisac i danas, pet godina poslije, donosim vrlo odraslo, svjesno i savjesno.

Što mi je najvažnije u životu?

Ako me život nečemu naučio to je da slijedeći intuiciju i srce ne možemo pogriješiti.
Možda će se nekome moj put činiti kao puka sreća, no ono što ja znam jest da iza te puke sreće stoji gomila neprospavanih noći, odricanja, teških i nezavidnih odluka, ali i puno strasti, entuzijazma, ljubavi i ispisanih stranica koje su najbolji odraz mene, mojih snova, ali i karaktera.

Da me danas upitate što mi je najvažnija stvar u životu, bez puno bih vam razmišljanja uzviknula – sloboda! Zato je za mene slobodnjački posao pisanja, bez obzira na to što radim od 0 do 24, sedam dana u tjednu, jedini mogući odabir.