Bruno Šimleša: Ako me stvarno voli, promijenit će se?

Žene često ne biraju muškarca kakav jest, nego kakvim se nadaju da će postati

Ali tu ne prestaje kompliciranje ljubavnog života jer ne samo da biramo partnere prema onome što se nadamo da će postati, nego idemo i korak dalje jer neki smatraju da će upravo promjenom (i to po njihovim željama i prema njihovim uputama) partner dokazati da ih istinski voli. Takve osobe žele vjerovati da imaju istinski ljubavni odnos, a vjeruju i da je ljubav svemoćna pa da može promijeniti osobu koja nema baš nikakvu namjeru mijenjati se. Ajme, mila majko, koja zabludetina.

To nije ljubav

Prvi problem je u tome što tu vezu uopće nazivate ljubavnom, a ona s ljubavlju nema veze jer planirate zavoljeti tek onu osobu koja bi on mogao postati. To nije ljubav. Ljubav se ne može razviti u sadašnjosti na temelju onoga što očekujete u budućnosti.

Stvari tako ne funkcioniraju. Vaše srce tako ne funkcionira. Ljubav je sveta i ne zaslužuje da je se tako omalovažava. Drugi je problem u tome što misliš da će partner dokazati svoju ljubav tako da se promijeni u skladu s tvojim očekivanjima. Ali on tako ne bi dokazao da te voli, nego da nema kičmu.

Da nema svoje ja. A osobe koje nemaju svoje ja ne znaju voljeti. Nemaju s čime. Ako nemaš svoju volju, nemaš ni mogućnost voljenja. Jer si životni njonjo, a oni nisu dovoljno moćni da bi osjetili i kreirali ljubav. Da, dobro ste pročitali – njonjo!

Zrela osoba želi partnera koji će se mijenjati uz nju, a ne zbog nje. Zrela osoba zna da partner mora imati slobodnu volju. Ma najvažnije: zrela osoba odabrat će partnera koji se ne treba promijeniti da bi ona bila sretna s njim!

Zrela osoba ne odabire partnera s potencijalom, nego osobu koju danas može voljeti. Takvu kakva jest. Naravno da će se oboje i dalje mijenjati, ali poanta je da već danas možete voljeti osobu s kojom dijelite krevet, a ne da iščekujete njezinu promjenu kako bi vas eventualno bila dostojna.

Ljubavni pripravnik, roba s greškom?

Sjećate se da sam već napisao kako mnogi biraju ljubavnog pripravnika, odnosno malog s potencijalom. Zapravo biraju partnera kao da je roba s greškom. Zato ga i dobiju s popustom, odnosno popustili su njihovi kriteriji. Jer takve osobe misle da partner nije dovoljno dobar ovakav kakav jest i onda čekaju da se ispravi taj njegov nedostatak.

Štoviše, one su uvjerene da će tako pokazati ljubav. Ali neće! Tako se ne pokazuje ljubav. Tako se doista pokazuje da nemaš kičmu, da nemaš svoje ja. Mi se ne bismo trebali mijenjati zbog drugih, nego eventualno uz njihovu pomoć.

Trebali bismo se mijenjati zbog sebe. Zbog toga što želimo biti više svoji, autentičniji, mudriji, zreliji, suosjećajniji, plemenitiji, povezaniji..., a ne zato što to partner zahtijeva od nas. Kada nam partner određuje promjene, postoji prevelika opasnost da ćemo se mijenjati u skladu s njegovim, a ne svojim željama. Postoji prevelika opasnost da ćemo pristati na promjene na koje nismo spremni. Da ćemo pristati na neke promjene samo zato da zadržimo vezu. Čak ćemo i pristati da izgubimo sebe samo zato da bismo zadržali njih kao svoje partnere.

Kvalitetne promjene dokaz su ljubavi prema sebi

Zato nikada partnerima ne bismo trebali nametati kako da se mijenjaju. Zdravo je davati im podršku da se promijene, ali ne i upute. Svakako nema smisla smatrati da su njihove promjene dokaz ljubavi prema vama. Kvalitetne promjene dokaz su ljubavi prema sebi i prema životu.

Partneri se ne bi trebali mijenjati tako da se više svide vama, nego da se više svide sebi. A ako ste stvarno dobar par, onda će se automatski više svidjeti i vama. S druge strane, ako vam se manje svide kada se počnu više sviđati sebi, onda sigurno niste jedno za drugo. Barem ne ako želite biti sretni! Da, da, progutajte knedlu. Čak i ako ste već ručali!

Da zaključim, mijenjanjem u skladu s vašim željama ne dokazuju da vas vole, nego da ne vole sebe. I da nemaju kičmu. A takve ljude možete voljeti samo ako u partneru tražite dijete koje trebate odgojiti, a ne ravnopravna partnera. Ode knedla, ha?