“Strpljenje nije puko nadanje. Ono je unutarnja sigurnost da ćemo dostići cilj“, I Ching

Zašto mrzimo čekati?

Strpljenje ima lošu reputaciju u modernom društvu. Stoga ne čudi da sam za prikladan citat morala posegnuti za I Chingom ili Knjigom promjena (Drevna kineska knjiga proricanja, odnosno jedno je od najstarijih i najznačajnijih djela kineske tradicije koja ga ubraja u svoja temeljna djela). Ljudi ne vole čekati. Mnogo je jednostavnije pretraživati internet u potrazi za citatima kako “iskoristiti dan“ i učiniti nešto.

Ja sam većinu svog života bila vrlo nestrpljiva. U dvadesetima sam već imala jasan plan: završiti fakultet, započeti karijeru, udati se i zasnovati obitelj. Stoga sam odlučila što ću studirati i diplomirala. Kada je došlo vrijeme za udaju, odabrala sam najprikladniju osobu i učinila to.

Nisam znala mnogo o čekanju. Smatrala sam da je to nešto što čovjek čini kada mu nedostaje hrabrosti i poticaja. To je bila tek isprika da se ne pokrene. Sada sam pametnija.

Od tada sam naučila da je strpljenje jedan od najsnažnijih alata za stvaranje života kakav želimo.

Liminalno vrijeme

Našem egu čekanje je vrlo neugodno. Ovaj dio nas viče: “Učini nešto! Bilo što je bolje od ničega!“ Budući da smo društvo koje pokreće ego, izvana ćete čuti mnogo glasova koji podržavaju ovu poruku.

Um mrzi neizvjesnost i radije bi pogriješio nego živio u stanju “neznanja“ dok se ne pokaže pravi put.

Jedan izraz odlično opisuje ovo stanje neizvjesnosti: liminalno. Vrijeme u kojem ne znate što učiniti, kada nemate jasnu ideju što trebate napraviti, naziva se liminalnim vremenom. To vrijeme je granica između mogućnosti. Mjesto čistog potencijala: odavde možemo u bilo kojem smjeru. Ne postoje znakovi koji nam govore kojim putem trebamo poći.

Liminalan prostor može biti vrlo neugodan i većina ljudi želi izaći iz njega što prije.

S druge strane, ako usporimo, pogled nam postaje jasniji, onako kako vam se oči naviknu na mrak. Počinjemo koristiti sva svoja osjetila. Ego želi osvijetljeni autoput koji vodi u budućnost, ali život je više nalik labirintu. Napravimo korak ili dva u jednom smjeru, a zatim se nađemo na prekretnici. Da bismo se kretali naprijed, potrebne su nam sasvim drukčije vještine, a strpljenje je jedna od najvažnijih.

Unutarnje znanje

Za sve postoji pravo vrijeme, a to često nije onda kada mi želimo. Postoje stvari koje se događaju na podsvjesnoj razini, u nama i u drugima, a pripremaju nas na idući korak. Začudo, kada stigne vrijeme za djela, često nam se to čini neizbježnim, kao da je oduvijek tako trebalo biti.

Osvrnite se na svoj život i vidjet ćete kako se ovaj obrazac ponavlja. Prvo promotrite odluke koje ste forsirali: kakav je bio njihov ishod? Zatim razmislite o vremenima kada ste jednostavno “znali“ što trebate učiniti bez pretjeranog razmišljanja. Što se tada dogodilo?

Kod druge vrste odluka ključ je u čekanju unutarnjeg osjećaja da znate što trebate učiniti.

To ne znači sigurnost

To ne znači da ste sigurni da će sve ispasti onako kako želite ili da se nećete bojati. Ali imat ćete osjećaj da je sada pravo vrijeme, kao kada ptice dobiju osjećaj da je vrijeme za seobu. One ne razmišljaju trebaju li ići i ne promatraju kartu svijeta. One samo krenu kada dođe vrijeme.

Mi smo također životinje. Imamo tu unutarnju osjetljivost koja nam kazuje da je stigao pravi trenutak. No da bismo to učinili, moramo se odvojiti od uma. Razmišljanje je korisno do određenog trenutna, no mi ga koristimo i onda kada postane beskorisno.

Razmišljamo i premišljamo ne bi li predvidjeli budućnost koristeći se isključivo svojim nadanjima i strahovima.

Beskrajno govorimo o tome što bismo trebali učiniti, nadajuće se da će nam nečiji odgovor pomoći. Razmišljamo o tome što bismo trebali učiniti na temelju vanjskih mjerila: zdravog razuma, morala, vjere, obiteljskih vrijednosti, financija i tako dalje.

A onda obično sve zbrojimo i riskiramo.

Bolje je iskoristiti ono što znamo i ne znamo… a zatim čekati.

Aktivno čekanje

Ako ste u nešto sigurni, čak i kada je naizgled nevezano za ono o čemu razmišljate, učinite to. Zatim opet čekajte dok ne dobijete poriv. Nemojte čekati pasivno već aktivno. To znači da svoja unutarnja osjetila usmjerite na nagone i intuiciju. Očekujte da ćete dobiti odgovor. Kako kaže I Ching, čekajte s “unutarnjom sigurnošću da ćete dostići cilj“.

Ovo nije isto što i odgađanje ili ne poduzimanje određenih koraka zbog straha. Ako vas intuicija vuče u jednom smjeru, ali vam um govori da stanete, slobodno ignorirajte um.

Razlika između straha i predosjećaja

Postoji suptilna ali značajna razlika između straha (koji vas sputava da učinite nešto za čime žudite) i predosjećaja (koji vas upozorava da odluka koja na prvu izgleda dobro nije prava za vas).

U oba slučaja, tragajte za osjećajem unutarnjeg znanja i vjerujte mu, čak i onda kada vam misli sugeriraju suprotno. Jednom sam čula odličan savjet: “Odluka da ćete se vjenčati trebala bi biti najjednostavnija odluka u životu.“ Da sam barem to znala kad sam se odlučila udati.

Glava mi je govorila da je to nešto što se podrazumijeva jer je riječ o dobrom čovjeku. Osjećaj u želucu se baš i nije slagao. Još uvijek se jasno sjećam unutarnjih rasprava koje sam vodila sa sobom, pokušavajući dokučiti trebam li se udati. Čak i snova koji su otkrivali moju unutarnju nevoljkost. Nažalost, slušala sam misli, umjesto intuicije.

Ako se na nešto morate nagovarati, radije pričekajte

Sada znam ovo: Ako se na nešto morate nagovarati, radije pričekajte. Bit će vam jasnije ako si date više vremena.

Zanemarite onaj glas u glavi koji vam govori da je sada vrijeme za odluku. Nemojte juriti kroz život. Zadržite se u liminalnom prostoru i promatrajte što će vam postati jasno dok čekate u neizvjesnosti. Naučite vjerovati osjećaju u želucu. Imajte vjere da će se pravi put pokazati u pravo vrijeme. A onda, kada dođe vrijeme, jednostavno učinite to, s jednakom lakoćom s kojem ptice odlete na jug.

Izvor: amayapryce.com