Jesam li stao na put božjoj volji?
Jedan liječnik hitne pomoći pozvan je na teren kako bi pomogao ženi u nesvijesti. Kada je stigao na mjesto događaja, žena nije imala puls. Prema boji kože i proširenim zjenicama, odmah mu je bilo jasno da ima teško oštećenje mozga.
Ipak, liječnik je počeo oživljavati ženu i nakon nekoga vremena uspio te se žena vratila svijesti.
Njezina je obitelj ostala u kontaktu s liječnikom i on je doznao da je žena zbog oštećenja mozga ostala slijepa, paralizirana i nije mogla govoriti. Liječnik je neprestano razmišljao o svojoj odluci da je spasi, pitajući se je li stao na put božjem planu i time na leđa njezine obitelji stavio golemi teret te je li ju umjesto na vječni mir, osudio na godine patnje.
Bolne sumnje godinama su ga proganjale. Sve dok jednog dana nije primio pismo od njezina sina.
“Mama je prošlog tjedna preminula. Želim vam zahvaliti što ste mi omogućili da s njom provedem još malo vremena. Iako sam u početku osjećao samo tugu, vrijeme s njom pružilo mi je snagu i mir. Svakog sam je dana držao za ruku i pričao joj o svojim uspjesima i problemima. Osjećao sam njezin snažan puls i shvatio da ona sa mnom komunicira putem svoga srca. Sa svakim mi je otkucajem slala ohrabrenje i ljubav. Nepisivo cijenim naše zajedničko vrijeme.“
Liječnikovo znanje pokrenulo je ženino srce, a zahvalnost njezina sina pomogla je liječniku da iscijeli vlastito srce.
Poanta ove priče je u stavu, ne u djelima. Kvalitetu našeg života ne određuju toliko naša djela, koliko način na koji odlučimo doživjeti pojedinu situaciju. Odluka ženina sina da dodatno vrijeme s majkom doživi kao blagoslov umjesto kao prokletstvo, dopustila mu je da u tragičnoj situaciji pronađe radost, a odluka da izrazi svoje osjećaje, promijenila je liječnikovu percepciju i potvrdila mu da je donio dobru odluku iako nije mogao znati ishod.
Izvor: whatwillmatter.com
.png)
.png)
