Ranjivost, ta predivna i važna osobina

Izgubiti kontakt

Negiranje i odbacivanje ranjivosti u djetinjstvu nam pomaže da preživimo, ali...

Naša ličnost satkana je od načina na koje smo se snalazili na ovom svijetu u svojim ranim obiteljskim okolnostima. Naša ličnost rezultat je nošenja s primarnom ljudskom ranjivosti koju smo svi živjeli na početku svog života. Naučili smo kako se osjećati sigurnima od povrede, zaštićenima, pripravnima uzvraćati ili izbjegavati udarce, a u odrasloj dobi, upravo je kontakt s vlastitom ranjivošću ono što nam silno treba.

Ako ne osluškujemo svoju ranjivost, kad smo od nje odvojeni i suviše identificirani s uzorcima ponašanja koji nas čine snažnima, nećemo biti sposobni uživati u životu, izgubit ćemo lakoću i spontanost, sposobnost pozitivne, pažljive, njegujuće komunikacije s partnerom i djecom. Koliko god nam negiranje i odbacivanje ranjivosti tijekom djetinjstva pomaže da preživimo, steknemo osjećaj kontrole u nesigurnom svijetu, istaknemo se ili udovoljimo očekivanjima roditelja, toliko nam negiranje i odbacivanje ranjivosti u odrasloj dobi šteti.

Što nedostaje?

Učenje o vlastitoj ranjivosti jedna je vrsta puta unatrag. U nekom periodu života, nakon što smo se toliko dugo osnaživali, svi mi koji se želimo razvijati, mijenjati i osvještavati dođemo do spoznaje da nije sve u snazi. Ne znajući zašto, odjednom se nađemo suočeni s raznim licima slabosti – s anksioznošću, depresijom, bolešću, neuspjehom na poslu, partnerstvu ili odgoju djece. Znamo da nešto nedostaje, ali ne znamo što. I znamo da je to nešto esencijalno, važno, da je nešto bez čega život nije život, nego preživljavanje, odrađivanje, navikavanje na nezadovoljstvo, guranje dalje.

To nešto što nedostaje je ranjivost. Put unatrag do svoje ranjivosti, osjetljivosti, senzibilnosti nije brz, nije skok u nepoznato ili suočavanje s najvećim strahom. U učenju o ranjivosti i u opipavanju vlastite senzibilnosti nema ničeg naglog, destruktivnog, odlučnog. To je proces; put koji traje godinama i smislen je i vrijedan radi puta samog. Na svakom koraku tog puta dobivamo dio sebe natrag, a što smo potpuniji, to smo i kreativniji i ustrajniji u želji da stvaramo budućnost kakvu želimo.

PageBreak

Taj put je paradoksalan jer je obrnut od svega onoga čemu su nas učili. Biti odgovoran je dobro, ali što smo više odgovorn, to postajemo manje ranjivi. Imati osobnu moć je dobro, ali što smo moćniji, to smo manje ranjivi. Dobro je da smo dragi prema ljudima, ali što više želimo udovoljiti drugima, to postajemo manje ranjivi.

Bunt protiv lošega autoriteta je dobar, ali što se više bunimo, to postajemo manje ranjivi. Prosuđivanje i osuđivanje nužni su u razvoju morala, ali što smo više skloni osuđivati – kako sebe, tako i druge – to postajemo manje ranjivi.

„Postajemo manje ranjivi“ zapravo nije pravo objašnjenje za ono što se događa. Pravo objašnjenje bi bilo – gubimo povezanost s vlastitom ranjivošću. Kada gubimo tu povezanost, više ne možemo čuti ono što nam ranjivost govori, a to je opasno.

Zašto je to opasno?

Opasno je zato što nas može dovesti u situaciju u kojoj ćemo zbog velikog osjećaja odgovornosti preuzeti na sebe teret koji nam ne pripada ili obaveze koje nam otežavaju život i vode prema kroničnoj iscrpljenosti, potrošenosti ili narušenom zdravlju. Opasno je jer nas može voditi prema grabljenju što više titula i pozicija moći koje nam neće podići osjećaj vrijednosti jer pritom svoju ranjivost tretiramo kao bezvrijednu. Opasno je jer nas može dovesti u situacije u kojima ćemo se iscrpljivati stalno se protiv nekoga buneći, boreći se s vjetrenjačama.

Opasno je jer nas može učiniti rigidnima, osuđujućima, u stalnoj ogorčenosti svijetom i ljudima. Opasno je jer, udovoljavajući drugima koji nam ne uzvraćaju pažnjom i njegom, postajemo žrtve koje se navikavaju na osjećaj uskraćenosti. Ne osjećati svoju krhkost, ne uvažavati svoju ranjivost, opasno je na puno načina. Stoga je kretanje na „put unatrag“, put prema uvažavaju i osluškivanju svoje ranjivosti, svoje originalne, esencijalne suptilnosti s kojom smo došli na ovaj svijet, izuzetno važno i utječe na sva polja života.

Tri koraka na putu prema sebi

Prvi korak na tom putu je priznati si vlastitu ranjivost. Svi smo ranjivi; nema izuzetaka. Nijedan čovjek na ovaj svijet nije došao omotan neprobojnim oklopom. Biti ranjiv znači biti čovjek. Priznati si vlastitu ranjivost znači priznati neke temeljne životne činjenice, ne zatvarati oči pred istinom.

Drugi korak je proces prepoznavanja vlastitih načina kontrole koji nam daju osjećaj snage i sigurnosti, a onemogućavaju nam kontakt sa svojom ranjivošću. Ranjivost možemo doslovno zamisliti kao podlogu, a sustave, tj. načine kontrole, odnosno obrane od toga da nas netko ne povrijedi, možemo zamisliti kao kupolu, kao poklopac. Ako znamo što radimo kako bismo izbjegli povredu, onda možemo početi pronalaziti bolje načine obrane i kontrole koji se ne temelje na potiskivanju i odbacivanju, nego na uvažavanju i njegovanju ranjivosti.

Na primjer, ako partneru ne želimo reći što nas je povrijedilo da ne bismo ispali slabi i povredivi, taj način obrane i kontrole utemeljen je na potiskivanju ranjivosti. No kad naučimo izraziti što nas povređuje i dati do znanja na koje načine to ugrožava vezu, gradimo sustav obrane i kontrole koji uvažava ranjivost.

Treći korak je uživanje u plodovima svoje transformacije, uživanje u senzibilnosti i suptilnosti koju uvažavanje i osluškivanje ranjivosti u život unosi. To može biti uživanje u promatranju pahuljica snijega koje padaju na prozor, maženje s djetetom, radost buđenja s partnerom, mirisanje jutarnje kave, pisanje, slikanje ili obično promatranje ljudi, prolaznika. To je ono što život čini punijim, sve ono što nas čini da se osjećamo više živima.

Put k ranjivosti ne zvuči naročito privlačno pa ga možemo nazvati put ka senzibilnosti ili put ka suptilnosti. No da bismo na tom putu bili, moramo učiti od svoje ranjivosti. Moramo učiti od života, a na izvoru života, kad smo tek došli na ovaj svijet, bili smo ranjiva i otvorena novorođenčad bez ikakvih obrana. Naučiti ponovo osluškivati svoju ranjivost znači vratiti se sebi.