Nisam htjela odustati, kakav bih primjer bila svojoj djeci?

Nije lako samohranoj majci, a po struci sam pravnica, baviti se pisanjem, ovdje, u Hrvatskoj. Da samo znate, koliko su me puta posprdno gledali i pitali s omalovažavanjem zašto si ne nađem pošten posao? To boli, znate. No pisanje je moja strast i nisam željela odustati, jer kakav bih primjer bila svojoj djeci? Nastavila sam, i danas brojim petnaest knjiga, nekoliko književnih nagrada, nebrojeno kolumni, ljubavne romane i jedan antiljubavni. Od svega, ipak, najvrednija su pisma i osvrti mojih dragih, mladih čitatelja.

Započela sam kolumnama i dječjim knjigama o životu istaknutih hrvatskih sportaša i njihovim velikim pobjedama.

Primjerima najvećih uzora željela sam ukazati na to da se sve može, jer moja dječica olako su odustajala. Svaki put kad bi doživjeli neki poraz, prepreku ili nepravdu, rekli bi da neće više. Najlakše je bilo odustati. No odustajanje nikad nije opcija, željela sam poručiti kroz književnu formu. Kako su moja djeca odrastala, tako su se pojavile i neke druge boljke, novi problemi u tinejdžerskom svijetu.

Nisam ti rekla...

Nakon dvije tragedije koje su se dogodile pukao mi je film. Odlučila sam bez "dlake na peru" progovoriti o temama u kojima se otkriva problematika mladih. Priča mlade djevojke koju sam opisala u knjizi Nisam ti rekla... zapravo je tužna priča dijela današnje mladeži koja se, u potrazi za identitetom, lagano gubi na stranputicama noćnoga života, izlazaka, alkohola, droge. Knjiga je polučila nevjerojatan uspjeh.

Nagrađena je književnom nagradom Grigor Vitez i proglašena hrvatskom inačicom kultnog romana Mi djeca s kolodvora ZOO. Mladi vole kad je stvarnost opisana na realističan način, koliko god je ta realnost surova i ružna. Pišu mi koliko ih je moja knjiga dirnula, kako su ostali šokirani pojedinim opisima, pišu o suzama kojih se ne srame. Nakon čitanja knjige neki su napisali da više neće piti. Pa zar to nije najveći uspjeh?

Tada sam shvatila kolika je snaga pisane riječi – jer samo ono što je prošlo kroz naše emocije, što nas je uistinu dirnulo, samo to nas može mijenjati.

Pisanje o nasilju i besmislu

Svaki pisac ima svoj stil pisanja, kao što su i ukusi različiti. Svatko ima pravo pisati, čitati, gledati, slušati što želi. Na policama knjižara i knjižnica ima prostora za užitak i ljubovanje, fantastiku i eskapizam, zaplete i rasplete svakojakih žanrova. Obično pišem ono što bih i sama voljela pročitati, no smatram da je pisanje literature čija je svrha da ugađa tinejdžerima i koja ne daje realnu sliku svijeta i života osuđeno na propast. To je moje mišljenje, naravno. Kako imam kćer i sina u tim godinama, intenzivno proživljavam njihove burne godine, mislim da poznajem ukus i probleme koji muče današnje tinejdžere.

Danas nije lako biti tinejdžer, kao što nije lako biti samohrana majka. Samohrana majka ‒ i još k tome spisateljica! O umijeću preživljavanja mogla bih napisati romane i romane. I vjerojatno bi svaki bio natopljen gorčinom.

Žalac gorčine, ali i kritike društva osjeća se i u romanu Hod po rubu u kojem kolegica novinarka Marijana Pleše i ja progovaramo o nasilju, životu s one druge strane zakona, o životu u odgojnoj ustanovi. Opisujemo jedan paralelni svijet pred kojim tako često žmirimo ili utvaramo da ne postoji. Jesu li nasilje i besmisao vjerni pratitelji odrastanja novih generacija? Statistike, slike nasilja, tuče govore tomu u prilog.

Zaokupiti pažnju mladih

Ne mogu se oteti dojmu da su naši mladi postali grubi i bezosjećajni, a onda opet, zbog svega što se događa oko nas, tješim se da su samo izgubljeni u konfekciji svakodnevnog života.

Treba znati zaokupiti njihovu pažnju, zadovoljiti njihovu znatiželju i interese, naučiti ih da sami razluče što je dobro, a što zlo. Trebamo ih usmjeriti kako da se odupru napastima koje svakodnevno vrebaju, kako da se okrenu pravim, istinskim vrijednostima. Dužni smo našim mlađim generacijama objasniti posljedice problematičnog ponašanja.

Dužni smo im objasniti da na taj način svaki put „nude“ sve svoje želje, prijateljstva, nastojanja, planove, emocije, svu ljepotu postojanja ‒ ništavilu i rasulu, a da još gotovo nisu ni počeli. Ali, trebamo im to objasniti na način da nas čuju: kroz njihovu priču, na njihov način, jezikom srca i emocija.

Mislim da je na nama književnicima da pišemo o društvu kakvo smo stvorili, o našim prioritetima, načinima komunikacije sa svojom djecom i mladima, našim slabostima i potragama ‒ kako bismo zajedno s njima izgradili bolji svijet s barem malo manje tragičnih posljedica. Koliko sam ja u tome uspjela, pokazat će vrijeme...