Je li ljubav dovoljna za ljubav?

Ideje koje odrastajući gajimo o ljubavi najčešće su vrlo jednostavne. Treba naći onog pravog ili onu pravu i voljet ćemo se do kraja života. To je sve što je potrebno za skladan ljubavni život – ljubav. A kada ljubav prestane, treba se pomiriti s time da je ona prolazna i kako nakon nje nastupa „pravi“ život ili se treba pomiriti s time da nismo monogamni i kako nam je prirodno tragati za ljubavlju u ljubavnicima i ljubavnicama.

Odustati od ljubavi znači odustati od jednog od najvećih životnih ideala; to znači odustati od vitalnog dijela sebe. S druge strane, tražiti ljubav stalno u novim osobama, ljubavnicima i ljubavnicama vodi u nova razočaranja jer ljubav nije samoodrživa. Trebamo je naučiti održavati.

Sve što je u životu vrijedno zahtijeva posvećivanje

Želimo li da nam dijete bude sretno i odrasta u kvalitetnu osobu, moramo ga zalijevati pažnjom i njegovati taj odnos. Tada nam dijete i uzvraća – čini nas sretnima i mijenja nas u kvalitetnije osobe. Želimo li da nam kuća bude u dobrom stanju, moramo je čistiti, održavati, osvježavati prostor novim sitnicama. Tada nam kuća i uzvraća – omogućuje nam udobnost  i osjećaj ugode u domu.

Sve što nam je u životu vrijedno zahtijeva posvećivanje, ulaganje energije i pažnje. Tako i ljubav. Da bi smo se susretali na tome magičnome mjestu zvanom ljubav, trebamo se predati vlastitom osobnom razvoju i razvoju veze. „Predati se partnerstvu ne znači predati se partneru, drugoj osobi. To znači predati se procesu veze koja se razvija kada su partneri jedno drugome posvećeni“, pišu psihoterapeuti Sidra i Hal Stone u svojoj knjizi Partnerstvo.

Što je predanost u odnosu?

Vezu možemo shvatiti kao treći entitet; nešto što se može razvijati ili stagnirati. Čak i kada su oba partnera predana osobnom razvoju, veza može stagnirati ako su u svom razvoju partneri izolirani i ne povezuju se na uvijek nove, kvalitetne načine; ako ne dijele ono što im je na njihovom osobnom putu promjene najvrednije.

Predanost vezi ne znači poslušnost partneru ili nužno slaganje s onim što partner kaže, nego slušanje i osjećanje partnerove stvarnosti. Naravno, to nije uvijek moguće, no onda kada nije moguće, trebamo istražiti zašto to nije moguće. Zbog čega ne čujemo ili ne osjećamo svog partnera? Što se događa?

Kritičnost i samokritičnost

Najveća prepreka ovakvoj vrsti istraživanja međusobno je optuživanje i okrivljavanje. Vrlo je čest slučaj da je jedna osoba puna osuđivanja, a druga puna krivnje. Pritom se može činiti da je napadač (osoba koja osuđuje) loša, a žrtva (osoba koja je nositelj krivnje) dobra, no to nema puno veze s time tko je dobar, a tko je loš.

Snažna samokritičnost jednako je destruktivna za odnos, kao i sklonost osuđivanju, jer snažna samokritičnost partnera gura u ulogu u kojoj nikad nije želio biti.

Kada je jedan partner pun samookrivljavanja, samokritičnosti ili misli da ono što radi nikada nije dovoljno dobro, drugi partner to osjeća čak i kada to nije otvoreno izraženo. Osjeća ono što struji „ispod“, ono što se očituje u neverbalnom ponašanju, u suvišnom premišljanju pri donošenju odluka, u nesigurnosti u komunikaciji s drugima i na puno drugih načina.

Svaka prepreka bliskosti tu je zbog nekadašnjih povreda

Takvo unutarnje stanje osobe iz njezina partnera izvlači ono što osobi u takvom stanju nedostaje – odlučnost, jasnoću u vezi s onim što je ispravno, vodstvo, ali u formi koja nije dobra ni za jednog partnera – u formi kritika i osuda. Razgovor o problemima unutar odnosa bez osuda, optuživanja i kritiziranja moguć je jedino priznamo li sebi vrlo jednostavnu istinu: ništa od onog što stvara probleme u vezi nismo stvorili sami, sve je proizvod prijašnjih životnih iskustava, naročito onih iz djetinjstva.

To ne znači da ne trebamo preuzeti odgovornost za svoje postupke. Dapače, jedino preuzimanjem odgovornosti možemo nešto razriješiti. To znači da nismo u osnovi krivi ili loši, nego da je svaka prepreka bliskosti tu zbog nekadašnjih povreda, naročito onih iz djetinjstva.

Učiti živjeti s ranjivošću

Ljubav ne povređuje. Ono što povređuje su naplavine ili krhotine ljubavi, a to su povrede koje su nastajale u bliskom odnosu s roditeljima tijekom djetinjstva, a povezivali smo ih s ljubavlju. Zato je učenje o ranjivosti jedno od najvažnijih učenja koje mora pratiti vezu utemeljenu na ljubavi i u kojoj partneri dobrim odnosom žele održati ljubav. Uvažavanje i prihvaćanje svoje i partnerove ranjivosti unutar odnosa je zastrašujuće. Nismo se bez razloga naučili braniti.

No, ljubav je ono zbog čega cijeli taj proces – probijanje kroz šumu obrana nastalih u djetinjstvu – ima smisla. „Učiti živjeti sa svojom ranjivošću je agonija“, pišu Hal i Sidra Stone, „a uživanje u dubini partnerske povezanosti koju to učenje donosi je ekstaza.“

Ranjivost, ta predivna i važna osobina

Prigrlite ranjivost

Iz koje pozicije govorite?

Kada partneri otvoreno razgovaraju o problemima u vezi, način na koji je nešto rečeno često je puno važniji od onog što je rečeno. Kada je nešto rečeno u bijesu ili je izrečeno strogim, optužujućim tonom, teško će potaknuti kvalitetnu promjenu. Takav obrambeno-napadački stav samo budi obranu ili napad s druge strane.

Ipak, većina ljudi koji vezu i partnerstvo shvaćaju kao jedno od sredstava osobnog razvoja spremna je puno toga čuti i uvažiti ako im je to rečeno na način koji ih ne ranjava.

Ono što je u takvim razgovorima najvažnije jest – iz kojeg dijela sebe govorimo. Govorimo li iz pozicije povrijeđenog, agresivnog djeteta, pozicije stroge majke, pozicije neodgovornog tinejdžera ili iz pozicije mirotvorca koji samo želi zagladiti stvari? Ovakvih „emotivnih“ pozicija ima mnogo i sve su dijelom ograničene, odnosno onemogućavaju viđenje partnera onakvim kakav on uistinu jest i slušanje onoga što on zaista govori.

Istraživački pristup

Još veću zbrku stvara to što svaka od ovih pozicija izvlači iz partnera neku njegovu „emotivnu“ poziciju. Tako će povrijeđeno, agresivno dijete u jednom partneru težiti povezati se sa suzdržanim, racionalnim, roditeljem u drugom partneru. Stroga majka u partnerici težit će povezati se s nikad dovoljno dobrim dječakom u partneru.

Neodgovoran tinejdžer u partneru težit će povezati se s odgovornom majkom u partnerici koja postavlja pravila. Mirotvorac u jednom part­neru u drugom će partneru izazivati ljutnju zato što njihov razgovor ostaje na površini.

Najbolji pristup u razgovoru je istraživački pristup. Stav „idemo vidjeti što nas priječi u tome da se bolje vidimo, čujemo i uvažimo“ – s razumijevanjem da u osnovi nitko nije kriv za nemogućnost viđenja, slušanja ili uvažavanja onog drugoga – omogućuje bolje sagledavanje i sebe i partnera unutar veze. Vrlo će mali broj ljudi povrijediti svog partnera samo zato što sadistički uživaju u povređivanju.

Ispod površine uvijek se krije neko meko mjesto

Većinom se povređivanje događa zbog obrane, odnosno, pomanjkanja povezanosti sa svojom ranjivošću, a to onemogućuje viđenje i uvažavanje partnerove ranjivosti. Zato je oružja kojima se partneri međusobno povređuju potrebno istražiti.

Ispod površine uvijek se krije neko meko mjesto. A kada se partneri osjećaju dovoljno sigurnima da mogu izložiti svoja meka mjesta, oružje se može odložiti, a to otvara novu dimenziju povezivanja.