Što nam govore dječji crteži: Naučite čitati skrivene poruke

'Djevojčica je pokazala učiteljici crtež drveta koje je bilo ljubičasto. 'Dušo, nikad nisam vidjela ljubičasto drvo', rekla je učiteljica. 'Stvarno? Baš šteta', odgovorila je djevojčica'
Marianne Williamson

Razlikujemo tri osnovne faze dječjih crteža:

Faza žvrljanja (2. - 4. godine)
Ova faza počinje škrabanjem/žvrljanjem, kada dijete shvaća da u igri, grebanjem, pritiskanjem ili žvrljanjem olovkom po papiru uspijeva napraviti neku šaru ili trag. S vremenom će sve više uspijevati kontrolirati svoje poteze, a faza završava imenovanjem onoga što je dijete „nacrtalo“. Iako je ovo šaranje više vježba motorike nego bilo kakvo izražavanje, katkada se i u ovoj fazi mogu nazirati oblici koji podsjećaju na neki objekt. Ta se pojava naziva slučajni realizam.

Faza simboličkog crtanja (4. - 7. godine)
Dijete se trudi nacrtati ono što vidi, pokušava biti što realnije, a kako odmiče njegov razvoj, povećava se i broj detalja na crtežu.

Faza realističnog crtanja (od 7. godine)
Dječji crtež sada postaje sve kompleksniji, uz moguće riječi, simbole, brojke... Njima dijete dodatno objašnjava što je crtežom željelo poručiti. Poslije 10. godine dijete razvija potpuni osjećaj za perspektivu, proporcije i mjeru, što mu omogućava da crtež bude realističan.

Crteži kao Rorschachove mrlje Zanimljivo je da se odrasle osobe više fokusiraju na završni rezultat nekog svog stvaralačkog djelovanja, a djeca uspijevaju već i sam proces shvatiti kao zadovoljstvo ili igru. Ona najprije upoznaju neki materijal i uživaju u eks­perimentiranju i istraživanju što sve taj materijal može.

No kada dijete pitate što je nacrtalo, njegov odgovor može biti sasvim različit od onoga što će odgovoriti dan poslije. Poput Rorschachovih mrlja, ono u svojim šarama uvijek vidi nešto drukčije, što zapravo znači da njemu veću važnost ima samo crtanje nego završni rezultat.

Obitelj

U predškolskom uzrastu, kada crta svoju obitelj, uobičajeno je da dijete nacrta najprije onu osobu koja mu je najznačajnija. Ona je na crtežu i najveća jer na dijete ima najveći psihološki utjecaj. Ako je zadovoljno svojim odnosom s tom osobom, dijete će sebe nacrtati pokraj nje, a zatim i ostale članove svoje obitelji. Što su članovi obitelji bliže nacrtani jedni pokraj drugih, to znači da dijete njihove odnose doživljava kao jače i povezanije.

S druge strane, može se dogoditi da dijete nekog člana obitelji ne nacrta. Tako na crtežu dijete uglavnom izostavi mlađu braću ili sestre (razlog je očit: dijete ih i inače doživljava kao konkurenciju) ili „zaboravi“ nacrtati tatu, s objašnjenjem da je tata na poslu.

Kuća – majka Način na koji dijete crta kuću simbolizira njegov odnos s majkom, ali i s cijelom obitelji. Zato je važno da kuća bude lijepa i topla jer to govori da se dijete osjeća sigurno, voljeno, zaštićeno.

Sunce – otac Ako je sunce veliko, jasnih oblika i boja, dijete odnos s ocem smatra snažnim i važnim. Kad je sunce malo i skriveno, vjerojatno djetetu nedostaje tata.

Drvo – djetetovo emocionalno stanje Ako je drvo veliko, razgranato, snažno te ako je još i na središnjemu mjestu na papiru, možemo očekivati da će to dijete izrasti u snažnu i samopouzdanu osobu.

Kada promatrate dječji crtež, obratite pozornost na broj detalja (što je dijete starije, to će njegov crtež imati više detalja), boje, atmosferu crteža, raspored elemenata u odnosu na papir (koristi li samo kutove papira ili su elementi možda premali ili preveliki u odnosu na format…).

Boje
Psiholozi smatraju da svaka boja na crtežu ima simboliku. Tako dominantna uporaba crne boje upućuje na izrazito racionalno dijete. Plava boja karakterizira osjetljivu i nježnu djecu, a crvenu boju uglavnom koriste oni koji su sigurni u sebe, katkada i skloni agresiji.

Zelenu upotrebljavaju djeca sklona umjetnosti, ponekad i ona koja potiskuju svoje emocije, a žuta je boja najprisutnija kod emocionalno inteligentne djece. Ipak, uporabu boja na dječjim crtežima razmatrajte posve uvjetno. Primjerice, ako vaša kći najviše upotrebljava ružičastu, to ne mora nužno značiti da ima pojačanu potrebu za ljubavlju i poštovanjem (što se smatra simbolikom te boje), nego možda samo to da je ružičasta popularna među djevojčicama te je to najčešća boja odjeće, igračaka...

Također, djeca preferiraju različite boje u različitim fazama odrastanja pa je pokušaj tumačenja crteža prema bojama samo izdvajanje segmenata iz konteksta. Pouzdano znamo da dijete ne crta onako kakva stvarnost jest, nego onako kako mu mašta nalaže. Zato je i odabir boja nesvjestan, spontan, neovisan od stvarne boje objekta koji crta. Najviše što se o uporabi boja može reći jest da dijete koristi boje koje voli (najčešće omiljene boje za najvoljenije osobe), bez obzira na to odgovaraju li one realnosti.

Dopustite kreativno izražavanje
Nemojte ispravljati njihovo crtanje ni crtati (da biste im pokazali „kako treba“) umjesto njih. Najvažnije je da dijete u tom procesu uživa, osjeća se sasvim spontano, slobodno, nesputano.

Izbjegavajte pretjerano izlaganje dječjih radova
Ako svoj hladnjak pomoću magneta okitite dječjim crtežima ili posvud po kući postavite njihove radove, iako je vaša namjera najbolja moguća, dijete to može shvatiti kao nametanje da određene pojave, oblike, osobe crta uvijek na isti način. Time se njegova kreativnost ograničava jer će ono pokušati ponoviti uspjeh nekog svog rada koji ste vi direktno pohvalili, postavivši ga na vidljivo mjesto u stanu.

Crtanje emocija

Razlog više da pokušate zadržati ljubav svog djeteta prema crtanju jest mogućnost da crta svoje emocije. I u školskom uzrastu crtež može biti bolji način izražavanja nego razgovor o tome. Na primjer, možete predložiti djetetu da nacrta ne ono čega se boji, nego da nacrta sam osjećaj – strah.

Pomognite mu pitanjima: Kako se osjećaš kada se nečega bojiš? Gdje misliš da se nalazi tvoj strah u tvom tijelu? Je li u koljenu, u grudima, u glavi? Je li taj strah velik, malen? Ima li boju, ima li oblik, podsjeća li te na neku životinju? Vodite dijete pitanjima da osvijesti neku svoju emociju, a zatim ga ohrabrite da to i nacrta. Jasno, to ne treba biti neka kontrolirana linija, nego naprotiv – gruba i energična šara na papiru. Bit je tih crteža da dijete iskaže svoju emociju, a ne da nacrta još jedno remek-djelo.

Pitajte dijete

Nemojte se mnogo baviti dešifriranjem dječjih crteža jer su oni često samo segmenti istrgnuti iz djetetove ukupne realnosti. Uvijek je bolje pitati dijete zašto je nešto nacrtalo na određen način te se više usredotočiti na odgovor nego na crtež. Zašto je to važno? Primjerice, možda znate da psiholozi pridaju pozornost tome je li dijete zaboravilo nacrtati neki dio tijela.

Nacrta li sebe bez očiju ili ušiju, to se tumači kao da se dijete želi od nečega skloniti ili zaštititi. Ako nekome na njegovu crtežu nedostaju stopala ili je bos, to može značiti da dijete u tu osobu nema dovoljno povjerenja, baš kao što se misli da mala stopala govore o nesigurnosti (nestabilnim temeljima).

S druge strane, predimenzionirani, uvećani dijelovi tijela pokazuju tendenciju nekom nepoželjnom ponašanju (npr. prevelike ruke upozoravaju na moguće agresivno ponašanje). Ponukani takvim tumačenjem, roditelji se mogu zabrinuti. No ako pitaju dijete, mogu dobiti jednostavan odgovor: „Nisam nacrtao cipele jer to ne znam crtati“ ili „Nacrtao sam velike ruke jer je tu na papiru bila neka mrlja koju sam htio prikriti“...

Uostalom, sasvim je sigurno da ćete, postavljajući pitanja o tome što određeni simboli znače, otkriti mnogo toga čega se sami ne biste ni sjetili ni primijetili.