Najčešće zamjene za ljubav: Što doživljavamo kao ljubav a ona to zapravo nije?

Slijepe ulice ljubavi

U ovakvom labirintu slijepu ulicu čini sve ono što je asocirano ljubavlju. A to je ono što smo od roditelja dobivali umjesto ljubavi ili ono što smo dobivali uz ljubav.

Brižnost nije isto što ljubav

Ono što se najčešće brka s ljubavlju je brižnost. Mnoge se majke i očevi pobrinu da ručak uvijek bude na stolu, da dijete ima dovoljno odjeće i obuće, da ima osigurane materijalne uvjete. Međutim, brižnost nije isto što i ljubav. Brižnost može izvirati i iz potrebe za pozitivnom slikom o sebi, iz uloge žrtve ili običnog prijenosa – majka pokazuje brigu i misli da je to ljubav jer je njena majka pokazivala brigu umjesto ljubavi. Dimenzije ljubavi i brige nije lako razgraničiti jer roditelji najčešće svoje dijete vole „onako kako znaju i umiju“ i daju im ono što mogu, odnosno sebe kakvi jesu.

No kada govorimo o partnerskoj ljubavi, brižnost i ljubav itekako je važno razlikovati. Lijepo je kada je partner brižan, to je važna dimenzija odnosa, ali, sama po sebi, brižnost ne može nadomjestiti ljubav. Odnosi u kojima se partneri brinu jedno o drugome, ali se zapravo ne vole, ostaju šuplji u sredini, nedostaje im ono esencijalno.

Poremećaji prehrane i povezanost s majkom

Hrana je jedan od najčešćih nadomjestaka ljubavi. Kada majka umjesto ljubavi daje hranu ili, kako se često kaže, pokazuje ljubav kroz hranu, ta hrana nije samo hrana. To je najlakše vidljivo kod poremećaja prehrane. Odbijanje hrane u anoreksiji je, u emotivnom smislu, potpuno odbijanje majke, a zatim i stjecanje kontrole nad njom jer će majka za dijete napraviti sve samo da ono nešto pojede.

U bulimiji, pak, dijete jako traži bliskost s majkom, ali kako od majke dobiva nešto što je emotivno nepodnošljivo, onda je mora „izbaciti iz sebe“. Tipičan primjer majke čije dijete pati od bulimije bila bi žena koja se povjerava djetetu i ima silnu potrebu da se dijete povjerava njoj, a zatim djetetu „zabije nož u leđa“ i prvom prilikom sve ono što joj je reklo u povjerenju, okrene protiv njega.

Kada je riječ o prejedanju, emotivna poruka glasi: „Trebam te još, još, još...“, što znači da hrana ne može ispuniti emotivnu prazninu koja postoji u odnosu s majkom.

Kad je novac emotivna vrijednost...

Ono što smo kao djeca dobivali umjesto ljubavi ima posebnu emotivnu vrijednost. Ako je otac bio često odsutan i puno radio pa svoju neprisutnost pokušavao nadomjestiti novcem, onda će posebnu emotivnu vrijednost imati novac. Dijete uči, osjeća da je nešto drugo važnije od njega samoga, od onoga tko ono jeste.

Kada se majka posvećuje kuhanju i stalno nudi bogatu trpezu, a dijete ne dobiva dovoljno pažnje, uvažavanja i razumijevanja, ono vjeruje majci da je vrijednost u onome s čime je ona snažno povezana – u hrani. Ako se otac posvećuje zarađivanju i stalno je odsutan, a novca ima u obilju, dijete vjeruje ocu da je novac važniji od odnosa – kako je u novcu prava vrijednost, da je novac ono za čime treba ići i kako je davanje novca pokazatelj ljubavi.

Gubitak sebe u odnosu

Emotivni labirinti postaju još kompliciraniji kada nije riječ o onom što je roditelj davao umjesto ljubavi, nego o onom što je davao uz ljubav. Na primjer, ako je majka bila „slaba“, pa je djetetu suviše udovoljavala i dopuštala da njome dijete manipulira, kada to dijete odraste, posebnu će mu emotivnu vrijednost imati partnerova poslušnost i podložnost manipulaciji.

Također, kada je majka emotivno potrebita, njena je ljubav svojevrsna zamka – čim s djetetom uspostavi emotivnu bliskost, zgrabit će njegovu pažnju i početi pričati o onom što je njoj zanimljivo ili što nju muči, ne vodeći računa o tome kako se dijete pri tom osjeća. Na taj se način kod djeteta ideja ljubavi miješa s osjećajem gubitka sebe, što poslije u partnerskom odnosu vodi u emotivnu škrtost, nemogućnost davanja sebe u odnosu.

Put koji vodi tamo kamo želimo stići

Emotivni labirinti u kojima se partneri gube tražeći i želeći ljubav su različiti. A ljubav kao lajt­motiv odnosa izrazito je važna, ne samo zbog opstanka odnosa ili njegove kvalitete nego i zbog upoznavanja vlastitih labirinata. Ljubav je nešto što već od tinejdžerskih dana tražimo u različitim partnerskim odnosima i možemo je shvatiti kao jednu vrstu zvijezde vodilje jer jedino kroz bliske odnose u kojima se teži susretima u ljubavi možemo vidjeti zidove i krivulje vlastitih labirinata.

Kad o tome čitamo, razmišljamo, razgovaramo s prijateljima – sve to može biti korisno i zanimljivo, no tek u stvarnoj partnerskoj bliskosti razotkrivaju se slijepe ulice emotivnih labirinata koji se iz prošlosti preslikavaju na sadašnjost i, poput svojevrsne sudbine, teže oblikovati našu budućnost.

Svakim osvještavanjem slijepe ulice dolazimo na svojevrsnu emotivnu čistinu s koje možemo vidjeti „zemljovid“ područja kojim se krećemo, a samim time i lakše odabirati put koji vodi tamo kamo želimo stići.