Margrit Coats: Kako razumjeti poruke životinja?

Što o meni misli moj pas? Je li moja mačka zadovoljna? Pati li moj ljubimac, je li tužan ili ga možda nešto boli? Nema istinskog ljubitelja životinja koji si barem jednom, a mnogi i svakodnevno, ne postavi neko od ovih pitanja. No znate li da na ta pitanja zaista možete dobiti odgovor?

Margrit o njemu ima samo riječi hvale: „Azil me zaista impresionirao. Vrlo je čist, moderan i ima odlične sadržaje za pse, a ljudi koji se o njima brinu puni su ljubavi i znanja. To je vrlo odgovoran posao jer mnogi su psi koji se zateknu u azilu doživjeli vrlo ružne stvari i potrebno je puno ljubavi i rada da bi ponovo stekli povjerenje u ljude. Posjet je za mene osobno bio predivan doživljaj i preporučila bih svima da ih posjete jer podržavam udomljivanje životinja iz azila.

Usput sam upoznala sjajne ljude i mnogo toga saznala jer sa svakom novom životinjom koju upoznam, kao i sa svakom novom osobom, doživim novo iskustvo i nešto naučim. Motivira me činjenica da nikad ne prestajemo učiti i kako nam se za to uvijek iznova ukazuju nove prilike.“

Kako izgleda vaš iscjeljujući tretman? Pretpostavljam da on nikad nije isti, no možete li nam reći otprilike o čemu se radi?
Prije prvog susreta sa životinjom uvijek od vlasnika tražim potvrdu da je životinju pregledao veterinar. To je vrlo važno jer vlasnicima mogu promaknuti znaci bolesti ili boli pa je važno da je najprije pregleda dobar, iskusan veterinar. Zatim uzmem nekoliko osnovnih podataka o životinji; pritom zamolim vlasnike da ne otkrivaju previše jer želim izbjeći da tuđe mišljenje oblikuje moje prije no što započnem komunikaciju izravno sa životinjom.

Potom ulazim u stanje unutarnje mirnoće jer na taj se način stvara mjesto protoka energije i informacija preko kojeg možemo razgovarati s drugim bićima. Nije važno kojim jezikom govorimo, bio to engleski, njemački ili hrvatski, u ovom slučaju razgovaramo jezikom misli i osjećaja. Da bih došla na to mjesto, započnem postupak duhovnog iscjeljenja: položim ruke na životinju, ako je to moguće (op.a., Margrit iscjeljuje životinje i na daljinu, ponekad iz praktičnih ili individualnih razloga nije moguće direktno dotaknuti životinju), zatim objasnim životinji o čemu se radi i koje su moje namjere, baš kao što bih to učinila i da je riječ o ljudskome biću.

Puno pričam sa životinjama, i verbalno i mislima. Objasnim im sve što ću raditi, a to savjetujem svima koji su u doticaju sa životinjama – pričajte s njima o svemu, rastumačite im svoje namjere unaprijed jer često im činimo stvari koje ih zbunjuju i šokiraju. Kada podučavam veterinare i veterinarske tehničare, uvijek im savjetujem da objasne životinji kakvi je postupci očekuju. Dakle, uspostavim iscjeljujuću povezanost sa životinjom i slušam tko je ta jedinstvena životinja zapravo.

Zatim podesim vlastitu rezonanciju kako bih se uskladila sa životinjskom te dopustim iscjeljujućoj energiji da poteče. Ta energija dolazi iz izvora u Univerzumu – izvora sveg života – te se ulijeva u životinju. Tada mogu čuti što mi ona želi reći, što joj je važno da se čuje. Neke životinje, kao i neki ljudi, govore malo, dok druge imaju puno toga reći – i one su individue kao i mi.

U svojoj praksi radite i s konjima, peradi, životinjama na farmama. No, možete li uspostaviti komunikaciju i s reptilima? Neki iscjelitelji ne rade s reptilima jer im je teško ili nemoguće povezati se s njima.
Radim sa svim živim bićima; za mene ne postoji razlika između mačke, psa, slona, žirafe, guštera, miša, štakora, ptice... Sve su to osjetilna bića, imaju svoje misli i emocije, svjesni su sebe. Naravno, govor tijela kod svake je vrste drukčiji, no ja se prije svega fokusiram na komunikaciju duše s dušom.

Razlikuju li se životinjske vrste u duhovnome smislu? Postoje li velike individualne razlike i među pripadnicima iste vrste?
Među svim vrstama životinja postoje one koje su samouvjerenije i razgovorljivije, a druge su, recimo, odlični promatrači. Često se brinem o psima moje prijateljice. To su šetlandski ovčari i obično ih kod mene bude od 5 do 7. Uvijek mi iznova bude zanimljivo koliko su međusobno različiti iako su iste pasmine, odrasli u istome domu, s jednako mnogo pažnje, treniranja i igranja. Neki su tihi, neki glasniji, svi vole slušati, ali s različite udaljenosti.

Kada sam s njima, to je kao da razgovaram s nekoliko različitih ljudi u isto vrijeme. Upravo je ta različitost jedan od razloga zašto ljudi imaju problema sa psima ili, na primjer, konjima: ne razumiju da je svako to biće individua za sebe. Uspoređuju ga s drugima iz iste pasmine i postavljaju pitanje: „Zašto moj ljubimac ne može ovo ili ne radi ono?“ A to se događa upravo zato što imaju jedinstveno biće kojemu je važno izraziti svoju osobnost i posebnost. Kada to prihvate i omoguće životinji da se izrazi, popravlja se i odnos s vlasnikom.

Svako živo biće želi biti primijećeno i prihvaćeno. Postoje ljudi koji tiho i neprimjetno uđu u prostoriju, a ima i onih koji su glasni, odmah zavladaju prostorom. Uvijek se trudim zapaziti baš svako biće u svojoj blizini, bilo da je riječ o čovjeku ili o životinji. Pokušajte zamijetiti ljepotu i mogućnost učenja od svakog individualnog bića.

Kada otvorim komunikacijski kanal sa životinjom, najprije je pozdravim, a zatim upitam: „Tko si ti? Voljela bih znati tko si ti.“ Tada se njen izraz lica promijeni. Nijedno biće ne želi biti uspoređeno s drugima, želi biti prihvaćeno i voljeno onakvo kakvo jest. Objasnim životinji da sam tu kako bih od nje učila, da je saslušam, da mi može reći što god želi, a ja ću se potruditi interpretirati njen jezik najbolje što mogu.

Kažem: „Volim te, počašćena sam što imam mogućnost upoznati te.“ Sasvim je isto i sa životinjama na farmama, kao i onima u zoološkim vrtovima, kojih nisam ljubitelj jer tu životinje žive u zarobljeništvu. Sve one enormno pate, u boli su, fizičkoj, mentalnoj i emocionalnoj. A sva se ta bol i očaj reflektiraju natrag ljudima, kreirajući neravnotežu.

Svi smo povezani, zar ne?
Naravno, svi smo povezani, i mačke, i krave, i ljudi... Napravljeni smo od istog materijala. Kad toga nismo svjesni, onda postajemo depresivni, tužni, bolesni, a tako je lako učiniti nešto pa da bude drukčije.

Životinje doživljavamo – ako ih volimo – kao čista bića, mudrija i duhovnija od mnogih ljudi. No, one nemaju mogućnost govora, neke se čak i ne glasaju. Je li sposobnost govora pozitivna ili negativna stvar?
To je zaista prekrasno pitanje. Mi smo različite vrste: ljudi imaju mogućnost upotrebe glasnica te proizvode i artikuliraju glas, što je dobro jer možemo štošta objasniti, no ujedno i loše zato što smo zbog toga zapustili intuitivnost, ekstrasenzornu percepciju koja nam je svima urođena. S druge strane, životinje se oslanjanju isključivo na to.

Verbalni govor često je i zbunjujuć, ponekad i lažan – kad mislimo jedno, a govorimo drugo, a toga u životinjskome svijetu nema, ne možemo im lagati. Primjerice, neki treneri životinja govore im stvari koje njihovi vlasnici žele čuti, dok su istovremeno prema njima okrutni. Životinje su u realitetu, one komuniciraju trenutnu istinu.

Jesu li životinjama naši životi komplicirani i zbunjujući?
Vrlo često zbunjuju ih naš stres, bijes i ljutnja. Sve se to reflektira na njih pa se još manje čujemo i razumijemo. Životinjama je teško razumjeti nas ako ne prakticiramo mindfulness, u bilo kojem obliku: meditirajući, vježbajući jogu, relaksiranjem, bavljenjem umjetnošću. Svakog dana radim ponešto od toga da bih stvorila taj čisti prostor unutar sebe.

Trebali bismo shvatiti da sumanuta jurnjava kroz život, bez osjećaja mira, apsolutno nikome ne donosi korist. To nas ne usavršava kao ljudsku rasu, tu nema progresa, već naprotiv – kao duhovna bića nazadujemo. Naravno, tehnologija nam je potrebna; primjerice, ne mogu rezervirati kartu za let bez toga, no ne smijemo dopustiti da nas kontrolira. Ja ne hodam s mobitelom u ruci, uključim ga samo kada mi zatreba.

Svatko može barem 10 ili 20 minuta na dan naći neko mirno mjesto oko sebe i u sebi, bez tehnologije, i to je jako dobar osjećaj! Osjetite kako vam se disanje promijeni, um se razbistri, zamjećujete stvari oko sebe... Jedna od deset poruka životinja iz moje najnovije knjige odnosi se upravo na to.

Smatrate li da učenje komunikacije sa životinjama poboljšava i komunikaciju s ljudima?
Svakako. Moj rad sa životinjama uvelike mi je olakšao komunikaciju i slaganje s ljudima. Bolje ih razumijem, više ih volim. Prije 30-ak godina, kad sam počela ozbiljno se baviti ovim poslom, bila sam potpuno drukčija osoba. Uz rad sa životinjama i sama sam evoluirala, bolje poznajem i razumijem sebe. Okružila sam se ljudima koji razmišljaju slično kao ja, ali pokušavam naći razumijevanje i za sve ostale. Obožavam upoznavati vlasnike, sve su to vrlo kompleksni međuodnosi – između ljudi i njihovih životinja, a konzultacijama pomažem i jednima i drugima. Predivan je osjećaj vidjeti kako se i njihovi odnosi popravljaju i razvijaju.

Smatrate li da se, općenito gledajući, stav ljudi prema životinjama mijenja nabolje?
Primjetna je velika promjena. Ljudi su počeli shvaćati da svoj glas mogu upotrijebiti za one koji ga nemaju, počinju shvaćati da je to bitno za sve nas kao cjelinu jer ono što činimo životinjama, činimo i sebi. Razvija se empatija i strast, želja da u miru koegzistiramo sa svim drugim živim bićima.

Što najčešće čujete dok razgovarate sa životinjama? Što ih najviše muči? Jesu li nesretne zbog toga kako s njima postupamo ili zbog naše nesposobnosti da ih čujemo i razumijemo?
Najveći problem s kojim se životinje suočavaju jest to što ih se ne čuje i ne razumije. Osjećaju bol, bolest, tugu...  One jako pate kada ne razumijemo kroz što prolaze i što osjećaju.

Sjećam se situacije kad sam sudjelovala u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj je gostovao jedan simpatičan par. Pitali su me što je s njihovom starijom kujicom koja je odjednom počela pokazivati strah od odvajanja. Kad bi odlazili od kuće, ona bi odjednom počela zavijati, plakati. Ono što im je govorila bilo je: „Jako sam bolesna i ne želim umrijeti sama. Želim da ostanete sa mnom.“ Vlasnicima sam preporučila da je što prije odvedu veterinaru, iako nisu primjećivali nikakve simptome, te da obave sve pretrage.

Nakon šest tjedana od njih sam dobila ganutljivo pismo. Objasnili su mi da je njihovoj voljenoj kujici veterinar ustanovio zatajenje bubrega i probleme sa srcem. Od tada je nisu ostavljali samu: kada bi jedno otišlo u trgovinu, drugo bi ostajalo kod kuće. Primala je lijekove, ali jednoga je dana preminula u njihovom domu, s oboje svojih ljudi uza se, baš kako je željela. Kad je odlazila, govorili su joj koliko je vole i da su sretni što je svoj predivan život dijelila s njima.

Zaista lijepa i tužna priča istovremeno… Navodi me na pitanje: što životinje traže u ljudima? S kakvom im energijom trebamo pristupati?
Životinje u ljudima traže svjetlost. Zato toliko naglašavam važnost unutarnje mirnoće koju je važno održavati svakoga dana. Svatko to može, a ljudi koji rade u uredima mogu izaći na nekoliko minuta, isključiti telefon, disati, primijetiti nebo, ptice, okoliš… Ta je svjetlost, znanstveno je dokazano, energetska vibracija našega tijela. Svjetlost se pojačava i pažljivom prehranom: ja se hranim veganski ne samo zbog svojih etičkih i moralnih stavova nego i zato što ne želim u svoje tijelo unositi stres životinja u patnji. Također je važno životinji reći da je volite, osjetiti empatiju.

Kad ostanemo bez voljenog ljubimca, često očekujemo da nam se vrati u nekoj drugoj formi. Vjerujete li u to? Kakva su vaša iskustva?
Osobno mislim da je to nepotrebno zato što mi onemogućuje da krenem dalje. Kad neka od mojih životinja ode u vječni život, ne tražim je u drugoj. Ne želim ponovo živjeti isti odnos, želim iskusiti nešto novo, naučiti novo. No osjetila sam blizinu svojih životinja u spiritualnom obliku, a to me uvjerilo u vječnost duše.

Koja je vaša osobna motivacija u radu i životu?
Vjerujem da imamo veliku moć progresije kao duhovna bića jer to zapravo i jesmo, a sve što ćemo ponijeti sa sobom naša je energija duše, ništa drugo. To je moja osobna motivacija svakoga dana: što ću danas naučiti; ako umrem danas, hoću li biti sretna sama sa sobom? Svakoga dana mogu naučiti još nešto novo. Životinje su također tu da nas uče. U današnje vrijeme jako smo dekoncentrirani materijalnim stvarima, tehničkim stvarima… Životinjama ne treba iPhone da bi komunicirale, one to savršeno i jednostavno rade i bez toga.

Kakvi su vaši planovi za budućnost, što biste još željeli postići?
Voljela bih svijest o komunikaciji proširiti na još više ljudi. Želim da se centri za iscjeljivanje prošire po cijelome svijetu. Zasad ih ima u Engleskoj, Americi i Njemačkoj. Naravno, planiram napisati još knjiga.

Najsnažniju poruku koju sam pročitala u vašoj knjizi ‘Glas životinja’ dao je jedan ozlijeđeni pas: život je vrijedan življenja makar samo zbog ljubavi koju dijelimo jedni s drugima. Može li to biti i vaša poruka čitateljima Sense?
Može, apsolutno se slažem s tim.