Psihološki zločinac koji truje
S vremena na vrijeme svakome se dogodi da ne uspijeva živjeti prema vlastitim standardima, čak i oni najbolji među nama znaju postupati tako da povrijede, uvrijede ili ozlijede nekoga – nehotice ili namjerno. Istraživanja procjenjuju da ljudi približno dva sata u danu osjećaju blag oblik krivnje, pet sati na tjedan umjereno snažan osjećaj krivnje te tri i pol sata mjesečno snažan osjećaj krivnje. U nekim slučajevima osjećaji krivnje traju godinama, čak i desetljećima, objašnjava dr. Winch.
Krivnja u malim dozama ima iznimno važnu ulogu u zaštiti naših najdragocjenijih veza. U velikim dozama, pak, ona prerasta u „psihološkog zločinca“ trujući kako spokoj našeg uma, tako i naše najdragocjenije odnose.
Zbog nečega što nismo učinili, zbog preživljavanja i odvajanja
Nezdrava krivnja najčešće je vezana za odnose i tipično se manifestira u tri primarna oblika, a svaki od njih izaziva slične psihološke rane: osjećaj krivnje zbog nečega što nismo učinili, koji je najčešći i često najopasniji, te krivnja zbog preživljavanja i krivnja zbog odvajanja. Iako postoji bezbroj prekršaja koji mogu izazvati krivnju u odnosu, jedan od glavnih razloga zašto bi osjećaj krivnje mogao ostati nerazriješen je taj što je naša vještina učinkovitog ispričavanja puno lošija nego što smo toga svjesni.
Još jedan razlog javlja se kad se uspijemo na odgovarajući način ispričati, ali je povreda koju smo nanijeli drugoj osobi tako duboka da nam ona nije u stanju oprostiti ili nam čak želi oprostiti, ali jednostavno se ne osjeća sposobnom to učiniti (što je u konačnici i najčešći znak da je naša isprika bila neučinkovita). U nekim situacijama okolnosti će nas posve spriječiti da se ispričamo osobi koju smo povrijedili. U svakoj od tih situacija naša krivnja ostaje nerazriješena, trajna i ubrzo može postati toksična.
U priboru za psihološku prvu pomoć za osjećaj krivnje dr. Winch nudi nekoliko tretmana...
Prva pomoć: Recept za učinkovitu ispriku
Učinkovita isprika obuhvaća tri osnovna dijela: izjavu o kajanju zbog onoga što se dogodilo; jasno izrečenu izjavu „Oprosti“; molbu za oprostom. Sve to mora biti izrečeno od srca, npr. „Jao, posve sam zaboravila na naš dogovor za izlazak! Zaista mi je žao zbog toga i nadam se da ćeš mi moći oprostiti!“ za razliku od „Ups! Zar smo se dogovorili za večeras?“
Uz to dolaze tri dodatna sastojka za koja su znanstvenici otkrili da imaju važnu ulogu kad je riječ o djelotvornosti isprike: (1) prihvaćanje i potvrda osjećaja druge osobe; (2) ponuda da se iskupimo i (3) svjesnost o tome da smo prekršili očekivanja. Iako je svaki od ovih sastojaka logičan, nevjerojatno je koliko često u svojim isprikama ispustimo jedan od njih.
„Kad svoje klijente upozorim na takav propust, oni često reagiraju govoreći mi da sam sitničav jer ih gnjavim zbog ‘tehnikalije’. ‘Ma dajte! Pa ispričao sam se, zar ne? Dio da mi je žao se podrazumijeva!’ često kažu“, navodi dr. Winch u svojoj knjizi te nastavlja: „Moj odgovor na to je da je i brašno sastojak koji se podrazumijeva u pripremi kolača, ali ako ga zaboravimo, to neće biti kolač, neće ni izgledati kao kolač, a bome neće ni imati okus kolača. Analogija je važna jer želimo li da naša isprika bude djelotvorna, moramo slijediti jasan recept.”
.png)
.png)
