Upoznao ju je na zabavi. Bila je prekrasna, mnogi muškarci su joj se udvarali, a on je bio prosječna izgleda, sramežljiv i povučen.

Na završetku zabave, konačno je smogao hrabrosti da je pozove na kavu. Bila je iznenađena, no pristojnosti radi, prihvatila je njegov poziv. Sjeli su u lijepi kafić. On je bio previše nervozan da išta kaže, ona se osjećala nelagodno dok su čekali kavu. Činilo se kao da razgovor među njima neće nikad započeti.

Kava je stigla i on odjednom upita konobara: „Možete li mi, molim vas, donijeti sol za kavu?” Svi u kafiću čudno ga pogledaju. On pocrveni, ali svejedno uspe sol u svoju kavu i popije gutljaj.

Ona ga upita radoznalo: „Otkud ta neobična navika?”
On odgovori: „Kad sam bio mali, živio sam na moru. Volio sam se igrati u moru, osjećati okus mora i tako jednostavno volim slanu kavu. Kad god je pijem, sjetim se svog djetinjstva, mislim na svoj rodni grad koji mi nedostaje, i na roditelje koji još uvijek žive tamo.” Dok je to govorio, oči su mu se ispunile suzama.

Ona je bila duboko dirnuta. To su njegovi istinski osjećaji, iz dubine njegova srca. Muškarac koji može pričati o svojoj čežnji za domom sigurno je čovjek koji voli dom i odgovoran je prema svojoj obitelji... Ona zatim počne pričati o svom djetinjstvu, dalekom rodnom gradu i svojoj obitelji.

Bio je to stvarno lijep razgovor i prekrasan početak njihove ljubavne priče. Nastavili su se viđati. Onaje otkrila da je on muškarac koji ispunjava sve njene zahtjeve. Tolerantan je, ima dobro srce, topao je, brižan. A da nije bilo soli u onoj kavi, ona to nikad ne bi saznala.

Nastavak njihove priče je bio baš kao svaka druga prelijepa, ljubavna priča. Vjenčali su se i živjeli sretno. I naravno, svaki put kada bi ona napravila kavu za oboje, njegovu bi zasolila, onako kako on voli. Nakon 40 godina bračnog blaženstva, on je umro nakon kratke bolesti.

Jednog dana, ona pronađe pismo koje joj je on ostavio. U pismu je pisalo:
„Najdraža moja, molim te oprosti mi, oprosti mi moju cjeloživotnu laž. To je bila jedina laž koju sam ti ikad rekao – slana kava. Sjećaš se kad smo prvi put izašli? Bio sam tada toliko nervozan da sam, iako sam htio šećer, rekao – sol. Bilo mi je neugodno to promijeniti pa sam nastavio s tom laži. Nisam ni slutio da bi to mogao biti početak naše komunikacije.

Puno puta sam ti pokušavao reći istinu, ali bojao sam se jer sam ti obećao da ti nikada neću lagati. Sada umirem, stoga ću ti reći istinu. Ne volim slanu kavu, ima jako loš okus. Ali pio sam slanu kavu cijeli život. Otkad sam te upoznao, nikada mi nije bilo žao ničega što sam učinio za tebe. Imati te uza se najveća je sreća mog života. Kad bih mogao živjeti ponovno, htio bih te ponovno upoznati i biti s tobom cijeli život, čak i kad bih morao ponovno piti slanu kavu svaki dan.

Molim te, oprosti mi, draga, što sam ti lagao tada u onom kafiću i nikada ti nisam rekao istinu. Ali ja ne bih želio drugačiju kavu! Još uvijek ludo zaljubljen u tebe.”
Suze su se kotrljale niz njene obraze dok je čitala pismo.

I kad bi je god netko upitao: „Kakav okus ima ta slana kava?”, ona bi uvijek odgovorila: „Sladak.”