Kako zavoljeti sebe?

Uloga žrtve i samoljublje

Dva najveća otrova koja onemogućuju ljubav prema sebi su: uloga žrtve i samoljublje. Prvi otrov temelji se na bacanju sebe u sjenu, a drugi se zasniva na obrnutom sjenčanju – zatamnjivanju drugih kako bismo istaknuli, osvijetlili sebe.
Kao i u bilo kojem drugom odnosu (prema partneru, djetetu, psu, univerzumu), ljubav prema sebi se razvija. Stvara se upoznavanjem, suosjećanjem i njegovanjem sebe. Osim što nas čini mirnijima i sretnijima, razvijanje ljubavi prema sebi je i pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Jer, kada smo iznutra, sa samima sobom dobro, mnogo bolje djelujemo i u svim drugim aspektima života. Nažalost, u današnjem društvu se, po tradiciji, često veliča i njeguje uloga žrtve. Imamo kolektivnu, generacijski prenesenu zabranu na voljenje sebe i programiranu uputu da na štetu sebe moramo paziti na druge. No sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni „zgaziti sebe“, vrtjet ćemo se u začaranom krugu jer takvi zgaženi nemamo kapaciteta voljeti.

Poziciju žrtve lako je prepoznati. Evo nekoliko vrlo jasnih pokazatelja da nam se ta mučna uloga uvukla (ili nam se polako uvlači) pod kožu:

• ako izrazito želimo pomagati drugima, a ne možemo pomoći sebi

• ako zbog osjećaja krivnje stalno preispitujemo svoje ponašanje

• ako vjerujemo onima koji ne vjeruju u naše sposobnosti

• ako često osjećamo bespomoćnost i samosažaljenje

• ako smo okruženi ljudima koji se stalno žale

• ako se često osjećamo iskorišteno

• ako ne znamo reći ne

Ako smo većinu života radili nešto za druge, može nam biti veoma teško prebaciti sklopku i početi odlučivati, istraživati život i uživati u njemu ponajprije radi sebe. Ključnu spoznaju u toj igri (neželjenih) uloga možemo izraziti rečenicom: Da bismo voljeli druge, ne moramo prestati voljeti sebe. U svojoj vlastitoj koži, odnosno sami sa sobom, provodimo 100 posto svojeg životnog vremena. To je odnos koji najdulje traje i koji osjećamo (kako u svojim tamnim, tako i u svojim svijetlim tonovima) konstantno. Zato nije pogrešno voditi računa o sebi. Povremeno staviti sebe na prvo mjesto nije sebično, već realno i logično.PageBreak

Univerzalnog kriterija što jest, a što nije sebično – nema. Uvijek će postojati ljudi koji će nas iz ovog ili onog razloga smatrati sebičnima. Važno je da smo mi mirni u vezi sa svojim odlukama i željama. Kada se previše ogledamo u očima drugih, to je znak da se ne volimo dovoljno ili da se ne volimo na zdrav način.
Dakle, s jedne strane imamo samozaljubljenost (nezdrav narcizam) i ljubav prema sebi (zdrav narcizam). Kako razlikovati jedno od drugoga?
Narcizam je veličanje sebe zasnovano na vlastitim fantazijama i podcjenjivanju drugih. Osjećaj koji narcisoidnu osobu motivira na djelovanje je zavist, a zavist je upravo odsutnost ili suprotnost ljubavi. Narcis je očaran svojim odrazom, opsjednut izgledom, uspjehom, položajem u društvu. Ono što u drugima vidi je slika vlastite ljepote, uspjeha, važnosti. Cilj je impresionirati, zadiviti, osvojiti.
S druge strane, zdrav narcizam je preduvjet za kvalitetan život. On je temelj samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. To je ono što znači „voljeti sebe“. Doživljavamo li se prosječnima i zamjenjivima, teško ćemo ispuniti svoje životne snove. Ne vjerujemo li u sebe i u svoju autonomiju, lako ćemo potonuti u ovisnički odnos ili dopustiti da našim životom upravljaju drugi. Zdrav narcizam, odnosno ljubav prema sebi, u život unosi psihičku stabilnost i sklonost individualizmu i kreativnosti.

Njegovati, razumjeti

U self-help literaturi često možemo pročitati kako je moguće „naučiti“ voljeti sebe. Uzmemo li samo mentalni aspekt cijele priče, zaista možemo donijeti niz odluka tipa: „od sutra ću redovito vježbati“, „ljudima koji stalno nešto od mene traže napokon ću početi govoriti ne“ ili „svako jutro ću si pred ogledalom ponavljati: Bravo, samo naprijed!“ Međutim, te „naučene lekcije“ neko vrijeme traju, a zatim ishlape, poput gradiva za ispit nakon što smo ga položili. Djelotvorne su kao limunada za vrućeg ljetnog dana. Malo nas rashlade, a zatim, ako se na dubljoj razini ništa ne pokrene – sve ostaje kao što je bilo prije.

Bezuvjetno

Dugotrajnija promjena ne zasniva se na samouvjeravanju, već na razumijevanju specifičnog uzroka problema i dubljoj emocionalnoj transformaciji. Budimo realni – možemo li voljeti sebe i onda kada smo tužni, ljuti, prazni ili posramljeni? Ako možemo imati suosjećanja prema sebi i prihvaćati se i onda kada smo takvi, onda ti osjećaji više nisu tako strašni.
Promatramo li ljubav prema sebi kao ideal, možemo reći da bismo sebe trebali bezuvjetno voljeti. No takva ljubav prema sebi prije je duhovni mit negoli stvaran svakodnevni osjećaj. Bezuvjetno voljeti možemo bebu, dijete, jer nas raduje samo njegovo postojanje. Zrela partnerska ili prijateljska ljubav nije bezuvjetna. Ona je uvjetovana kvalitetom ponašanja. Upravo zbog mita o bezuvjetnoj ljubavi žene ostaju s muževima koji ih tuku ili djeca ostaju na doživotnoj usluzi roditeljima koji ih maltretiraju.
Zrelu ljubav darovat ćemo nekomu tko nam uzvraća pažnjom, privrženošću, odanošću, odnosno ljubavlju. Na sličan način, ljubav prema sebi ovisi o tome koliko si poklanjamo pažnje, koliko se njegujemo, razumijemo, prihvaćamo.                      
Ljubav prema sebi koja nije bogolika, već realna i ljudska, može nam otvoriti oči za neizmjerna životna zadovoljstva. „Voljeti sebe“ nije tek puka parola ni jednostavna čvrsta odluka. To je cjeloživotni put otkrivanja i upoznavanja sebe.