Do 18 mjeseci razvija se osnova povjerenja

Svi smo rođeni kao potpuno nemoćna djeca s tjelesnim i emotivnim potrebama koje su mogli zadovoljavati jedino drugi. Osobe najbliže novorođenčetu su ponajprije majka, potom otac, a u nekim obiteljima to su i starija braća i sestre, tete i ujaci, bake i djedovi. Ako su naše potrebe bile pravodobno primijećene i zadovoljene, osjećali smo se dobro i sigurno. Mogli smo se posvetiti gugutanju, stiskanju šaka, promatranju igre svjetlosti, guranju stopala u usta – jer u to vrijeme to je bilo sve što smo mogli raditi. Sve ostalo radili su drugi.

Erik Erikson, jedan od najvećih psihologa dvadesetog stoljeća, ovu prvu fazu razvoja smatra osnovom cjelokupnog daljnjeg emotivnog razvoja. Traje od rođenja do navršenih osamnaest mjeseci života i može rezultirati temeljnim povjerenjem ili temeljnim nepovjerenjem u život i ljude. No, rezultat ne ovisi samo o njezi i zadovoljenju potreba, nego o kvaliteti odnosa majke i novorođenčeta. Sve ima utjecaja: majčino zadovoljstvo ulogom majke i osjećaj da je vrijedna povjerenja, majčina emotivna stabilnost, dostupnost i posvećenost djetetu.

Pouzdani ljudi

Povjerenje koje je utemeljeno na izvoru života prenosi se i na druge odnose, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi. To ne znači da će dijete ili odrasla osoba koja je svoju prvu fazu života provela u uvjetima koji su u njoj razvili kvalitetu povjerenja naivno vjerovati svima. Upravo suprotno – bit će u stanju prepoznati ljude vrijedne povjerenja i imat će hrabrosti takvim ljudima poklanjati povjerenje jer poklanjanje povjerenja svojevrstan je rizik. Nikad ne možemo sa stopostotnom sigurnošću znati da nećemo biti iznevjereni.

Kad je riječ o povjerenju, ono prvih 18 mjeseci života djeteta ima izrazito važnu ulogu, no to nije sve. Osjećaj povjerenja oblikuju i razna druga iskustva. Što je dijete više okruženo odraslima vrijednima njegova povjerenja, to mu je poslije lakše kroz život ići s osjećajem povjerenja.

Dva pola nepovjerenja

A česta iznevjeravanja raznih vrsta, kao što su neispunjena obećanja, seksualna zlostavljanja ili korištenje onog što je dijete povjerilo protiv djeteta, kasniji kapacitet za povjerenje pomiču prema jednom od dva pola – prema krajnjoj nepovjerljivosti ili prema izrazitoj lakovjernosti.

Iako krajnja nepovjerljivost ima zaštitnu funkciju, ona je retraumatizirajuća jer se potencijalni iznevjeritelj vidi u svakom čovjeku, baš kao što je retraumatizirajuća i lakovjernost, odnosno poklanjanje povjerenja onima koji ga ne zaslužuju. To ne znači da izgubljeno ili pak nikad stečeno povjerenje nije moguće vratiti, restaurirati, stvoriti. Moguće je, no na tom putu ne možemo zaobići čovjeka.

Kako procijeniti rizik?

Povjerenje u Svemir, Boga ili anđele može donijeti mir ili osjećaj uzvišenosti i blaženstva, ali to samo po sebi nije ljekovito jer ne uključuje baš nikakav rizik. Lako je imati povjerenja u neko savršeno biće. No što je s povjerenjem u čovjeka? Ono nije moguće bez rizika, a opet, s druge strane, kako procijeniti na koliko rizika smo spremni? Koliko se i komu otvoriti?

Psihoterapija je veoma dobar put za vraćanje izgubljenog povjerenja, s tim da je i tu moguće retraumatiziranje. I psihoterapeuti su samo obični ljudi sa specifičnim profesionalnim iskustvom – neki su se razvijali u pravcu koji ih čini ljudima od povjerenja, a neki nisu – tako da je i to rizik. Nijedna promjena nabolje nije moguća bez preuzimanja određenog rizika, bez otvaranja na neki nov način.

Zabluda new agea

Hrabrost za poklanjanje povjerenja ljudima koji su ga vrijedni nije moguće bez razvijanja povjerenja u vlastite snage. To znači: moći se zaštititi kad se osjećamo ugroženo, biti u stanju postaviti granicu prema onima koji naše osobne granice prekoračuju, moći uzvratiti ili smiriti situaciju ako se osjećamo napadnuto. Unutarnje dijete u nama je ono koje poklanja povjerenje, koje se izlaže, i ako uz njega nije budna odrasla osoba, onda je to dijete samo, bez zaštite, bez onog tko dobro procjenjuje kakvo ponašanje je u redu, a kakvo nije – a takav rizik je za nekog čije povjerenje je izigravano prevelik.

Povjerenje aktivira primarne ljudske snage, one s izvora života. Stoga je ići kroz život s povjerenjem neprocjenjivo – s povjerenjem da ćemo raditi najbolje odabire za sebe, birati bliskost s ljudima od povjerenja, prepoznavati prilike koje nas mogu odvesti prema boljem životu...

New age karakterizira povjerenje tipa: samo se trebamo otvoriti i imati povjerenja, pa će se Svemir pobrinuti za nas. No to ne funkcionira zato što takvo povjerenje osnažuje naivnu, dječju poziciju, jer se unutarnje dijete otvara Svemiru koji je neka vrsta velike, dobre majke koja je tu da zadovoljava naše potrebe i ispunjava nam želje.

Vraćanje povjerenja - neprocjenjiva nagrada

Kao odraslim ljudima, međutim, ne treba nam velika dobra majka skrojena od fikcije vjerovanja. Potrebno nam je da budemo dobri roditelji samima sebi, svom unutarnjem djetetu, da pazimo na vlastite osjećaje i uz unutarnje dijete u sebi imamo budnu i spremnu odraslu osobu. To možda zvuči apstraktno – unutarnje dijete i odrasla osoba u nama!

Međutim, ako razmislite o tome koji je dio vas aktivan kad želite pomoći djetetu koje se izgubilo, onda znate da u sebi imate kapacitet odrasle, njegujuće osobe. A ako razmislite o tome koji je dio vas aktivan kad ste povrijeđeni i, recimo, najradije biste se sakrili, onda znate da u sebi imate i unutarnje dijete kojemu su potrebni podrška i razumijevanje.

Ponovo oživjeti izgubljeno povjerenje moguće je ako unutarnja odrasla osoba ne napušta unutarnje dijete, kad ga vodi kroz život da stekne nova iskustva, uči od novih ljudi i osjeti što više života. Stoga je put povjerenja put novog otvaranja svijetu na stare, izvorne načine. To je put koji od nas zahtijeva hrabrost i ustrajnost, ali nagrada je neprocjenjiva – ponovno oživljavanje onih iskonskih snaga koje nas prema ljudima i svijetu otvaraju uvijek na nove načine.