Strka od samog jutra

Kako počinje vaš uobičajeni, prosječni dan? Vjerojatno ustajete prije svih ukućana jer treba pripremiti doručak, nahraniti kućne ljubimce, zaliti cvijeće, oprati nešto posuđa od jučer, odgovoriti na onaj e-mail od prekjučer...

Zatim budite djecu, istovremeno ponešto izglačate, pokušavajući bez gledanja u podsjetnik (jer za to nemate vremena) prisjetiti se što sve imate zapisano na popisu današnjih obaveza. Zatim opet budite djecu jer njima nije dovoljno jednom ući u sobu, jednom reći, jednom ih poljubiti... Ukratko, vaš dan je tek počeo, na posao još niste ni stigli, a već ste umorni.

Ne, nisu djeca ono što najviše opterećuje vaš dan. I ne, nije kriv ni direktor, ni zahtjevan posao, ni društvo, ni očekivanje sredine da uvijek od sebe dajete maksimum. Ne, niste krivi ni vi, jer više nećemo govoriti o krivnji, nego o odgovornosti – a odgovorni ste vi!

Vjerovanje da se morate žrtvovati ako želite rezultate - izvor svih problema

Nekada davno netko vam je rekao ili su vam možda vaši roditelji primjerom pokazali da se bez žrtve ne postižu veliki rezultati. Možda toga niste svjesni, ali upravo kopiranje modela žrtve, naučenog u ranome djetinjstvu, najčešći je obrazac ponašanja mnogih od nas.

S početkom vjerovanja da se morate žrtvovati ako želite rezultate, započeo je proces nošenja tereta koji nije samo vaš, nego i svih vaših predaka. Taj ste teret dobili rođenjem, dio je vaše tradicije, s njim ste se saživjeli, za vas se on podrazumijeva.

Razmislite koliko svog vremena dajete djeci, koliko poslu, koliko prijateljima, koliko partneru, koliko kućnim obavezama!  Koliko, zapravo, vašeg vremena ostaje samo za vas? Malo ili nimalo? Ali, sigurno ne dovoljno. Zašto je to tako? Zato što ste žrtvovali sebe – ono najvrednije što ste imali – a da to u moru svakodnevnih obaveza niste ni primijetili.

Nije riječ samo o vremenu koje nečemu ili nekome posvećujete jer su u to vrijeme uključene vaše emocije, potrebe, želje, vaše vrijednosti, interesi... I to je u redu ako u takvoj raspodjeli svog vremena uživate, ako je to vaš odabir. Ali, razmislite opet, je li to zaista pravilna raspodjela u kojoj istinski, iz svoje najdublje suštine, iskreno uživate?

Koraci osviještenosti

Odgovornost. Mogu sada lako zamisliti kako se mrštite i mislite da vas nitko ne razumije te da se posuđe neće oprati samo, kao ni dovršiti ostali kućni poslovi, da su vaša djeca upravo sad u nekim kriznim fazama razvoja i kako će za koji mjesec ili godinu sve biti drukčije.

Mislim da niste u pravu. Poslova, problema, izazova, obaveza i stresova uvijek će biti. Također, vremena neće postati bolja jer su ovo jedina koja imamo, niti će nam netko drugi donijeti čuda ako to za svoj život ne učinimo sami. Stoga, prije nego što vam život prođe, prije negoli se jednoga jutra iznenadite odrazom vlastitog lica u zrcalu i brojem bora, zastanite za trenutak i pokušajte zamisliti svoj život bez onog suvišnog i pretjeranog tereta. Ponesite na ramenima samo ono što zaista morate.

Preuzmite odgovornost za svoj život. Ionako vam gotovo nitko neće odati nikakvo priznanje, reći „hvala“ za sve ono što za druge radite. Nije fer da bilo koga drugog smatrate odgovornim ako ste vi u svom životu nezadovoljni, prezauzeti, preopterećeni. Uostalom, uglavnom vas to nitko nije ni tražio, zar ne? Najčešće naši ukućani samo prihvate ulogu koju smo sami sebi odredili i tome se prepustili.

Umjerena ambicija. Savršeni roditelji zaista ne postoje. Ma koliko se trudili, činili sve što mislite da je najbolje, najviše što u roditeljstvu možete postići jest da budete dovoljno dobar roditelj. Utješno je znati da našoj djeci savršeni roditelji nisu ni potrebni.

Naime, kada djeca znaju da njihove mame i tate imaju svoje mane i vrline, svoje slabosti, nervoze, promašaje, to i njima daje slobodu da budu onakvi kakvi jesu. Tada ni oni nemaju potrebu glumiti kako su savršeni u uvjerenju da samo tako zaslužuju roditeljsku ljubav. Svojoj ste djeci itekako dobri ako ste „normalni“, zdravi, posvećeni, ako ih volite i dok pokušavate naučiti kako da postanete još bolji.

Reorganizacija vremena. Ako si uspijete osigurati barem minimum slobodnog vremena, već to će vas učiniti smirenijom osobom, optimističnijom, zaštićenom od stresa. Dobrobit za vaše zdravlje, ako ste mentalno/fizički/emotivno uravnoteženi, bit će golema, a i za vaše dijete će biti bolje kad shvati da vi imate vlastiti život i aktivnosti koje nisu vezane uz njega.

Suprotno tomu, dok odrastaju s uvjerenjem da su vam ona centar svijeta, tj. da bez njih vi kao samosvjesna ličnost gotovo i ne postojite, djeca sve što se vama događa povezuju sa sobom. Na ovaj način stalno se suočavaju s izrazito snažnim osjećajima krivnje (ako ste vi neraspoloženi), odbačenosti (ako ste vi umorni pa im ne posvećujete pažnju) jer misle da su za svaku vašu emociju oni odgovorni, tj. krivi.

Stoga, prisjetite se u čemu ste najviše uživali kao dijete? U kojoj ste aktivnosti zaboravljali na vrijeme, koja vam je grijala srce, uvijek vraćala osmijeh na lice? Imate li danas neki hobi, nešto što volite kao i tu aktivnost u djetinjstvu? Pronađite vrijeme za svoje hobije i interese bez obzira na dnevne obaveze.

Najprije, kad god osjetite da ste umorni i da vam treba malo mira, to jasno i otvoreno recite. Otiđite u drugu sobu, legnite i odmarajte se. S druge strane, ne zaboravljajte da je za djecu bitnija kvaliteta vremena koje provodite s njima, nego kvantiteta.

Podrazumijeva se da vrijeme dok perete posuđe i pospremate ili razgovarate telefonom nije jednako kvalitetno kao i ono vrijeme kad s djetetom radite nešto u čemu zajedno uživate. Kvalitetno zajedničko vrijeme termin je koji označava vrijeme provedeno na obostranu radost i zadovoljstvo, ispunjeno akcijom i kvalitetom.

Ponašanje, a ne riječi

Niste samo roditelj. Toliko se posvećujemo djeci, posebno dok su malena, da postupno zaboravljamo na sebe. Kad pitate odrasle: „Tko si ti?“ većina roditelja odgovara: „Ja sam mama/tata.“ Ima i onih koji sebe definiraju kroz druge identitete, pa kažu da su nečiji prijatelji, nečiji partneri ili da su inženjeri, pekari, liječnici...

Međutim, sve su to „samo“ dijelovi nas i naših identiteta. Za razliku od nas, djeca još u sebi nose iskonsko znanje. Kad pitate dijete „Tko si ti?“ iako bi i ono moglo odgovoriti nekom ulogom (jer je i ono nečije dijete, nečiji unuk, nečiji učenik...), ono jednostavno, a suštinski istinito zna reći: „Ja sam dijete.“

Slično tome, kad pitate dijete što će biti kad odraste, ono ima neku ideju o tome. Kad pitate odraslu osobu isto pitanje, ona se iznenadi. Izgleda kao da smo u nekom trenutku odrastanja od sebe odustali, prestali očekivati da ćemo postati nešto novo, raditi nešto drugo.

Bez grižnje savjesti. Kad se sjetite svih svojih dijelova i identiteta te ih u sebi ponovo objedinite, bit će to kao da ste se vratili kući jer se, zapravo, vraćate sebi. Više nećete glumiti različite uloge u različitim odnosima ili poslovima, nego ćete postati osoba koja s lakoćom prolazi kroz sve uloge. Lakoća je dio življenja. Nemojte misliti da je to greška, kako na to nemate pravo, da je to luksuz koji sebi ne smijete dopustiti jer su djeca suviše mala te, ako ih vi ne opslužite, nema tko drugi jer – istina je potpuno drugačija. Djeca kopiraju vaše ponašanje, a ne vaše riječi.

Odrastaju uz roditelje kao uzore samo ako su uz roditelje zadovoljni svojim životom. Ako su zadovoljni svojim životom, a ne svojim poslovima. Znam da vam je u interesu odgojiti djecu punu samopouzdanja, zadovoljnu i optimističnu. Ali, kako će djeca postati takvi ljudi ako im vi kao roditelj ne dajete takav primjer? Ako vi niste optimistični, kako će oni to postati? A kad ste iznutra, u svojoj suštini nezadovoljni i neostvareni, možete li biti optimistični?

Mislite li da ćete upravo vi, jedini među nekoliko milijardi ljudi na ovom planetu, uspjeti prevariti svoje dijete, pa će ono, dok vi pričate jedno, a svojim mu ponašanjem pokazujete nešto drugo, vjerovati onome što mu govorite, a ne onomu što vidi iz vašeg ponašanja?

Nalik stjuardesi u zrakoplovu kad putnike informira kako u slučaju izvanrednih okolnosti masku s kisikom roditelj prvo treba staviti sebi, a potom djetetu, sjetite se taj savjet primijeniti i izvan aviona. Opustite se! Pogledajte u sebe! Posvetite se sebi!

Prestanite nositi terete koji nisu vaši. Rasteretite se, riješite se barem onoga što možete, što nije neophodno. Na primjer, ostavite po strani tu snažnu ambiciju da morate biti savršeni roditelji, kako morate uvijek biti smireni, dosljedni.

Drugim riječima, kad vas sljedeći put netko, na primjer ja, upita: „Što ćete biti kad narastete, nadam se da ćete odgovoriti: „Bit ću ja!“ Stavite sebe na prvo mjesto i učinite to bez grižnje savjesti jer je to najbolje što možete učiniti – i za sebe i za svoje dijete.