Kako znati da je nešto nepoznato dobro, a ovo poznato loše?
Kad bi vas netko pitao što biste radije odabrali: nešto poznato i loše ili nepoznato i dobro, vjerojatno biste se bez puno razmišljanja odlučili za ovo drugo. No, u stvarnom životu to nije baš tako jednostavno. Kako možete biti sigurni da je to nešto nepoznato zaista dobro ako je samo po sebi nepoznato, odnosno nije prošlo test trajnosti?
Možete li biti sigurni da je nešto poznato loše ako i dalje funkcionirate, naviknuli ste tako i, na kraju krajeva, mnogim ljudima na ovom svijetu je lošije nego vama? Ovo su samo neka od pitanja koja nas muče kad god poželimo nešto promijeniti – bilo da je riječ o promjeni posla, partnera, mjesta stanovanja ili samo o unutarnjoj promjeni, promjeni koja zahtijeva odabiranje dobrih stanja i dobrih osjećaja kao onih pravih, onih koje želimo živjeti, na koja ćemo usmjeriti svoju pažnju.
Zašto bismo si to radili sami?
Odabir i pažnja u tom procesu imaju veliku ulogu. Naša neugodna, loša, traumatična životna iskustva, naročito ona koja smo stekli u djetinjstvu, vuku nas na poznata, a loša mjesta u nama. Povlače nas u vrtloge negativnih misli, beskrajnih rasprava u glavi, a to nas sve vodi u razna maglovita, teška, tupa, bolna i druga stanja u kojima, da nas se pita, nikad ne bismo odabrali boraviti.
Ta stanja su poznata mjesta, nešto što organizam sam odabire, a to samo po sebi zvuči suludo – zašto bismo sami, automatski odabrali osjećati se loše na poznat način?
Negativan podražaj izaziva i do pet puta snažniju električnu aktivnost u mozgu
Da bismo na ovo pitanje pronašli zadovoljavajući odgovor, moramo posegnuti za znanjima iz biologije. Američki psiholog i neuroznanstvenik John T. Cacioppo proveo je istraživanje u kojem je svojim ispitanicima pokazivao tri serije fotografija – one koje uzrokuju pozitivnu emotivnu reakciju, one koje uzrokuju negativnu emotivnu reakciju i one koje uzrokuju neutralnu emotivnu reakciju.
Otkrio je da negativan podražaj izaziva i do pet puta snažniju električnu aktivnost u mozgu od pozitivnog podražaja. Iz toga je zaključio da loše vijesti na nas utječu puno snažnije od onih dobrih.
Činjenica da negativni podražaji imaju puno snažniji utjecaj od pozitivnih zapravo je prilično logična. Snažno registriranje negativnih podražaja čuva nas od opasnosti. Kad smo bili djeca, riječi kao što su „ne“ i „ne smiješ“ bezbroj su nam puta spasile život. Lako smo učili o svemu onome što je opasno jer nam je to omogućavalo preživljavanje i štitilo nas od bola.
Međutim, naš mozak je nesavršen i podložan varkama asocijacija, pa ako nas je jednom u djetinjstvu napao plavooki čovjek, lako će nam se dogoditi da i kad odrastemo zaziremo od plavookih ljudi.
Puno jače doživljavamo i negativne emocije
Tako je i s traumama i onim što je, na nekoj nesvjesnoj razini, njima asocirano. U svakodnevnom životu ponekad ćemo znati da nas je šef na poslu podsjetio na autoritativnog oca, pa smo zato utonuli u mrežu straha iz koje se pokušavamo iskoprcati suvišnim opravdanjima ili povlačenjem u sebe.
No, ponekad nećemo znati zbog čega se ponovo osjećamo isto – loše, poznato loše. Kao što negativnosti izazivaju puno snažniju reakciju u mozgu, tako i neugodna stanja privlače puno veću pažnju od ugodnih. Lako se „davati“ u neugodna stanja, potkrepljivati ih pažnjom, boraviti u njima kao da ćemo tu doći do nekog važnog uvida, rješenja, ključa koji otvara vrata svjetlu i ugodnim osjećajima.
No, rješenje nije u samom boravljenju u neugodnim osjećajima. Njih je dobro priznati i prihvatiti jer bez primjećivanja i prihvaćanja takvih stanja ne možemo adekvatno reagirati kad nas netko povrijedi ili kad smo iscrpljeni zbog prezauzetosti poslom.
Međutim, pravi problem je u tome što pozitivna stanja ne hranimo pažnjom, ne zadržavamo se na njima, a u neugodnim stanjima kao da je neka vrsta magneta, ti neuronski putovi su utabani, tim smo putovima naviknuli ići. Ugodna i pozitivna stanja sama po sebi nisu toliko bitna za preživljavanje.
Fizički možemo preživjeti i kad se trajno osjećamo loše, iako se i to, naravno, u konačnici, odražava na naše tijelo i može nam ugroziti zdravlje. Poboljšanje kvalitete života, ponajprije stanja i osjećaja koje živimo, mozak ne registrira toliko relevantnim kao, recimo, ponavljanje negativnih scenarija kako bismo se jednom, u budućnosti, mogli zaštititi od potencijalnih povreda.
Stoga je lako završiti na vječno poznatim, ali lošim mjestima u sebi, u stanjima i osjećajima koji nas ograničavaju u realizaciji onog što želimo postići i u povezivanju s ljudima s kojima želimo biti bliski.
Birati ih i što dulje ostajati u njima
Mi smo bića navike, pa kad nešto dugo odabiremo, bilo da je riječ o automatskom ili o svjesnom odabiru, to je ono što osnažujemo u sebi, to je ono što postaje dio nas. Stvaranje navike da odabiremo ono što je dobro za nas dugotrajan je proces.
Ponajprije trebamo naučiti registrirati ugodna stanja kao važna, pokloniti im više pažnje, birati ih i što dulje ostajati u njima, umjesto da se prepustimo „spontanom“ tijeku misli i osjećaja koji će, zbog naše biološke usmjerenosti na negativno, uvijek lakše naginjati prema negativnom polu – prema neugodnim stanjima.
Ne možemo zadržati lijepe trenutke tako što ćemo ih zamrznuti ili ograničiti, ali im možemo pokloniti pažnju, svjesno ih registrirati kao smjer u kojem želimo ići, dati im važnost, slijediti impulse, namjere i ideje koje proizlaze iz tih stanja.
Usmjeravanje pažnje na ugodna stanja
Možemo svjesno dati važnost ugodnim stanjima jer naša biološka sklonost da se štitimo od mogućih povreda zapravo radi protiv nas – ostavlja nas na poznatim, a lošim mjestima u nama, na kojima se osjećamo „zaštićeno“, ali smo manje živi, manje uključeni u važne odnose, manje prisutni u svakodnevici, manje snažni za poduzimanje pozitivnih životnih promjena.
Tijekom dana u tijelu se izmjenjuju razna stanja; neka su manje, neka više ugodna. Ono što možemo nazvati „finim podešavanjem“ je usmjeravanje pažnje na ugodna stanja i odabiranje tih stanja za budućnost, i to tako da sami sebi kažemo: „Ovakva stanja odabirem. Ovim putom želim ići.“ ili nešto drugo što intenzivira to stanje.
Čim napravimo taj svjesni odabir ugodnijeg stanja, stanja s povećanom jasnoćom ili stanja mira, vodimo sami sebe prema sve više takvih stanja u životu, vodimo sebe prema svjesnom stvaranju ravnoteže, umjesto prepuštanju „spontanom“, odnosno automatskom funkcioniranju tijela koje nas štiti od povreda i onda kad smo na sigurnom.
Put prema boljoj budućnosti
Ugodna stanja, stanja jasnoće, mira i sigurnosti nisu glasna. Ona progovaraju tiho, pokažu se i odu, a ono što nas vuče prema poznatim, lošim stanjima djeluje kao snažan magnet koji nas privlači i imamo naviku slušati ga. Zato je u toj stalnoj izmjeni loših stanja i dobrih stanja važno navikavati sebe da uvijek odabiremo ono što je dobro za nas. To dobro uvijek je pomalo krhko i boravljenje u tom dobrom predstavlja određeni rizik jer se ne osjećamo zaštićenima na poznate, stare načine.
No, stalno odabiranje dobroga otvara nam put prema boljoj budućnosti, samo se trebamo usuditi krenuti tim putom i stvarati naviku da biramo ono što je dobro za nas. Trebamo se navikavati na ono bolje da bi nam jednom ta nova, bolja razina funkcioniranja postala prirodna.
.png)
.png)
