Svatko od nas došao je na svijet kao potpuno nesvjesno biće. Bili smo izloženi različitim iskustvima iz vanjskog svijeta, a jedino kako smo mogli reagirati bilo je refleksno trzanje nožicama i rukama. U stanju potpune bespomoćnosti, upijali smo stvarnost. Bili smo slatke, minijaturne, krajnje povredive i ovisne bebe. Sada, dvadeset, trideset, pedeset godina poslije lako je intelektualno promišljati o strahovima novorođenčadi i djece.
Iz sigurne pozicije odraslih ljudi, može se činiti kao da ih nikada nije ni bilo. A tada, dok smo bili ljudska mladunčad veličine štruce kruha, i ugodni i neugodni podražaji sasvim su nas preplavljivali. Baš kao što smo bili opušteni i stopljeni u sigurnom zagrljaju roditeljske ljubavi, tako smo znali od glave do pete biti u grču straha od gubitka ili opasnosti. To su iskustva koja nosi svatko od nas u srži svojeg biološkog postojanja.
Priča o malom Albertu
Istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Svi ostali strahovi nastaju u iskustvu kontakta s vanjskim svijetom, iskustvu odrastanja.
Gledajući dječaka kako se igra, Watsonu je palo na um da svaki put kad ovaj dodirne bijelog miša kako bi se s njim poigrao, udari o gong. Na taj način je kod dječaka izazivao urođenu reakciju straha od jakog zvuka. Uskoro se Albert počeo bojati svojeg, do tada omiljenog miša, i bez udarca gonga. Čim bi ga ugledao, hvatala ga je strava. Logično, jer za malog je Alberta bijeli miš počeo značiti zastrašujuću buku. No zanimljivo je da se strah tu nije zaustavio, već se uopćio, tj. rasprostranio na mnoge druge objekte koji su ga podsjećali na bijelog miša. Tako je dječačić napadajima straha i plača počeo reagirati na bijele kuniće, bradu Djeda Mraza, krzneni ogrtač svoje majke itd. Bojao se svega što ga je podsjećalo na bijelo krzno.
Na sličan se način uopćavaju i strahovi kod odraslih ljudi, po principu tko se jednom opeče, puše i na hladno. Sve ono što je slično, što podsjeća na ono što je jednom ili više puta izazvalo strah, postaje potencijalna opasnost. No, kao što se čovjek može naučiti, tako se može i odučiti od straha. Watson se nakon maltretiranja malog Alberta odlučio na drugi dio eksperimenta, koji je stručno nazvao sistematska desenzitizacija. Uparivao je podražaj koji je prije izazivao strah s podražajem koji izaziva ugodu (čokolada, milovanje po glavi i sl.). Na taj način bijeli je miš kod dječaka ponovno počeo izazivati radost.
Ohrabren rezultatima svojeg eksperimenta, John Watson je izjavio: „Dajte mi tuce zdravih beba i otvorene ruke i jamčim vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika, odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje i rasu njihovih roditelja.“ Bio je potpuno uvjeren da su vanjske okolnosti ranog djetinjstva presudne za crte ličnosti i interese svakog od nas. Na svu sreću, Watson nije dobio tuce zdravih beba, a jesu li njegovi eksperimenti utjecali na život malog Alberta, ostaje nepoznanica…
Strah je naša temeljna samoća – ja protiv sebe
Dječji strahovi zapravo su isti oni strahovi koje nastavljamo nositi tijekom života u odrasloj dobi. Osim straha od fizičkog uništenja, tu je strah od odvajanja, od gubitka voljene osobe, od stranaca, od gubljenja, od otimanja. U našem društvu sasvim je uobičajeno „zločestom“ djetetu zaprijetiti da će ga se ostaviti ili da će ga oteti neki zlikovac. U odrasloj dobi iskrsavaju mnogi slični strahovi koji su posljedica nerazriješenih strahova iz djetinjstva.
Nijedan strah ne nastaje bez razloga. Svaki vuče korijenje iz realnih opasnosti, ali ima tendenciju preslikavanja na nove kontekste, na nove odnose i situacije koji podsjećaju na opasnost koja je postojala nekada. Paradoksalno – ono što nas je u jednom kontekstu čuvalo i štitilo, u drugome nas ograničava i sabotira. Poučen iskustvima, svaki čovjek kreira vlastitu mapu ili model svijeta koji mu služi za oblikovanje svojeg ponašanja. Svijet u kojem živimo je isti, ali naše mape (unutarnje reprezentacije vanjske stvarnosti) su u tolikoj mjeri različite da zbog toga svatko od nas živi u drukčijoj realnosti.
Istraživati i spoznati uvijek znači napustiti sigurnost postojeće slike svijeta i izložiti se opasnostima. Pri tome je strah od nepoznatog istovremeno i strah od odvajanja. Treba napustiti sigurnu, poznatu luku, iskusiti strah odvajanja kako bi se ušlo u nepoznato. Ova priča se na različitim razinama odvija tijekom cijelog života. Kao što bi rekao André Gide: „Čovjek ne može otkriti novo more ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu.“ A posljednja obala koju će svatko od nas kad-tad izgubiti iz vida jest obala cjelokupnog postojanja – svi ćemo jednom umrijeti.
Smrt slike o sebi
Smrt u psihološkom smislu ima drukčije značenje. Kako bi došlo do unutarnje transformacije, nužna je smrt postojeće slike o sebi. To znači da ja ovakav kakav jesam (ili ovakva kakva jesam) moram na neki način umrijeti i ponovno se roditi. A postojeća slika o sebi umire kada nekom dopustimo da nas vidi i doživi drukčijima nego što smo sami sebe naviknuli vidjeti.
Na primjer, ako za sebe mislim da sam površna i nezanimljiva osoba, onda doslovno moram povjerovati nekom kada mi kaže da sam interesantna. Tako počinjem na nov način vjerovati u sebe i nakon toga se kao produkt tog novog kontakta zaista počinju buditi novi zanimljivi aspekti moje osobnosti koji su bili zatomljeni, neprepoznati, neotkriveni. Dakle, ključ je u povjerenju.
Kod ljudi koji imaju strah od bliskosti, povjerenje je nešto što izaziva golemi strah. Pri tome je strah od bliskosti zapravo strah od gubitka. Za ljude s tim problemom najgore je „imati pa nemati“. Zato se čini da je bolje nikada ne imati bliskost, jer kad je stalno nemate – onda je sve „u redu“, vlada poznata hladnoća i nema opasnosti od razdvajanja. No sve dok životom upravlja strah, život je nalik zatvoru – izbori su suženi, a stvarnost suhoparna.
Kod prosječnog čovjeka većina je osnovnih emocionalnih reakcija zakočena. Smiješimo se kada bismo najradije grizli, pravimo se hladni dok su nam od straha odsječene noge. To je ono čemu nas od malena uče. Suočiti se sa svojim strahom, ući u njega, doživjeti ono od čega je sastavljen predstavlja priličan problem. Lakše ga je ignorirati, negirati, brisati, praviti se da ne postoji. No takvim mehanizmima strah ne prestaje. Dapače, upravo takvi mehanizmi izazivaju njegovo bujanje.
Živjeti ispunjen, lijep život uključuje stalno istraživanje granica osobnog straha. Ponekad treba smoći snage za izlazak iz zone sigurnosti lošeg emotivnog odnosa i zakoračiti u samoću. Ponekad treba riskirati sram, podsmijeh i ljutnju kako bismo išli k sretnijem životu. Prije svake iduće stepenice u osobnom razvoju vreba doza straha, a ulazak u strah nikada nije lak.
Zakoračivši u nepoznate, neotkrivene dijelove sebe, možemo otkriti nove snage, ali ne prije nego što se otvorimo tamo gdje smo zatvoreni, tamo gdje smo ranjivi. Kako bismo mogli biti srčani, kako bismo mogli davati, srce se najprije treba otvoriti. I to u oba smjera – kako za davanje, tako i za primanje.
Kada govorimo o ljubavi (ili o mješavini vezujućih emocija koje se često brkaju s ljubavlju), ono što ljude zna emotivno iscrpiti je davanje osobama koje nisu u stanju primiti. Jer velik broj ljudi nije u stanju prepoznati (a kamoli primiti) ljubav. Ona im je strana, navikli su tijekom djetinjstva i odraslosti dobivati nešto drugo u zamjenu, neki surogat – brigu, krivnju, sažaljenje...
Zato je za otvaranje i primanje ponekad potrebna velika hrabrost. U vezi primanja strah kaže: „Ako primim, to će me iznutra razoriti.“ U vezi davanja strah kaže: „Ako dam, bit ću odbačen(a)“. Riječ je o primanju i davanju onog što je sušta suprotnost strahu – o primanju i davanju ljubavi.
Potraga za ljubavlju za mnoge je ljude nalik lutanju hodnicima labirinta. Labirint simbolizira dramatično uveličavani strah od gubljenja, gdje izražena bespomoćnost do kraja komplicira prostor. Zidovi su konstruirani od mentalnih pregrada uma koji je preuzeo nadzor i kontrolu nad osjećajima. Um živi kroz uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane, i sam od sebe, ma koliko tražio, ne može detektirati koordinate ljubavi. Ona dolazi kad se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret mimo planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od straha.
Model: Edita K. (Midikenn)