"Ne vežem se za mjesta, vežem se za ljude. Za Dubrovnik, grad u kojem sam rođena, vežu me uspomene i ljudi koji su me odredili. U njemu sam završila osnovnu i srednju školu, tu je moj roditeljski dom. Oko mamina stola svako se ljeto i za svake božićne blagdane okupi cijela obitelj – moja i bratova. Ja dolazim iz Zagreba, brat iz Norveške. To je prilika da se naša djeca združe i zbliže, da razvijaju odnos i osjećaj pripadnosti.

Ipak, osjećam da pripadam i Zagrebu u koji sam došla na studij, upoznala nove ljude, razvila duboka prijateljstva, ostvarila svoje ambicije, stvorila obitelj. Je li mi draži Dubrovnik ili Zagreb, ne mogu reći. Mislim da je najbolja kombinacija zimi Zagreb, ljeti Dubrovnik. Nije mi neprihvatljiva ni pomisao da bih mogla živjeti u nekom drugom gradu, pa i u inozemstvu, uz redovite posjete Dubrovniku i Zagrebu. Možda je to i moja želja…

Imam puno prijatelja iz djetinjstva s kojima i dalje održavam kontakte, makar se i ne uspijevamo viđati onoliko koliko bismo željeli. Boravak u Dubrovniku uvijek iskoristim za druženje s dragim ljudima koje znam još iz osnovne škole. Među njima su, primjerice, Ivica Prlender, intendant Dubrovačkih ljetnih igara, s kojim sam išla u gimnaziju, a poslije smo se nastavili družiti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je on studirao povijest, a ja na katu iznad psihologiju. Danas se druže i naša djeca, dvostruki smo kumovi – ja sam krsna kuma njegovoj kćeri Juditi, a on krizmani kum mojoj kćeri Ivani.

Dugo traje i moje prijateljstvo s Lucijanom Šentijom Leoni, profesoricom talijanskoga na Ekonomskom fakultetu u Dubrovniku, koja za mene i moju obitelj u Dubrovniku kuha divne večere. S tim ljudima uvijek imam o čemu razgovarati, rado odemo zajedno i na kupanje i na predstave i na obiteljska druženja. PageBreakUvijek sam voljela biti s djecom. Još od đačkih dana na kupanje ispod hotela Bellevue znala sam povesti svu djecu iz susjedstva, učila ih plivati, pomagala im pisati zadaće, a često sam bila i posrednik između njih i roditelja, jer su se radije povjeravali meni nego njima. Mislila sam da ću imati puno djece i nekako sam znala da će moj život i posao biti vezani uz djecu. Htjela sam biti učiteljica, a kad sam se u gimnaziji susrela s psihologijom, zainteresirala sam se posebno za dječju psihologiju, jer unutrašnji svijet djeteta je čist, neiscrpne mašte, ona su neiskvarena, mnogo lakše od odraslih prihvaćaju ono što im daješ.

Tako sam odlučila studirati psihologiju, a to se u to vrijeme moglo jedino u Zagrebu. Svi su mi govorili da nemam šanse jer je prijamni ispit težak i savjetovali mi da se prijavim na još nešto. Međutim, dokumente sam predala samo na psihologiju jer je to bilo jedino što sam željela, a i bila sam uvjerena da ću proći. Današnjim će studentima psihologije možda zvučati nevjerojatno, ali studij je tada bio koncipiran uglavnom kao eksperimentalna psihologija, usredotočen na predmete poput statistike, psihofizike, psihometrije…

Svoj stvarni interes za dječju psihologiju tada nisam mogla iskazati iako je postojao kolegij Razvojna psihologija, koji je vodio prof. Ivan Furlan. U željenom sam se smjeru počela razvijati tek daljnjim specijalizacijama kad sam već imala diplomu. Zato danas mlade ljude u Poliklinici, na Hrvatskim studijima i na Filozofskom fakultetu u Osijeku te volontere Hrabrog telefona rado potičem na to da razvijaju svoje interese tako da prate zbivanja u svijetu, sudjeluju na stručnim i znanstvenim simpozijima, pišu stručne i znanstvene radove, a ja im uživam prenositi znanja i iskustva. Ono što znam ne držim samo za sebe jer želim za sobom ostaviti što više mladih stručnjaka koji će dalje razvijati teme i ideje koje sam ja započela. Bila bih presretna kad bi oni uspjeli više od mene. Učitelju je najdraže kad ga učenik nadmaši.

Često svojim studentima govorim da će ih i od profesionalnog stresa i upadanja u rutinu svakodnevice najbolje zaštititi različitost posla. Uz rad s malim pacijentima, nositelj sam pet kolegija u Osijeku i jednoga na Hrvatskim studijima, sudski sam vještak, voditeljica stručnih i znanstvenih programa Hrabrog telefona, držim predavanja stručnjacima, roditeljima i djeci izvan Zagreba, pišem stručne i znanstvene radove i knjige, priručnike…

Sve se odnosi na istu temu, ali je drukčija energija koju u sve to ulažem. Osim toga, raditi s malim pacijentima ne može postati rutina jer je to život. Svako dijete je svijet za sebe, a svaka trauma zahtijeva drukčiji i potpuni angažman. I nakon toliko godina, profesionalni polet osjetim svaki put kad nakon terapije dijete toliko ojača da opet osjeća bezbrižnost i dovoljno samopoštovanja i samopouzdanja da mu nisam više potrebna kao oslonac. Lijep je osjećaj kad me bivši pacijenti pozovu na krizme, pričesti i vjenčanja, kad vidim da imaju normalan život.PageBreak

U ovim godinama više me ništa ne može posebno razočarati, a još manje obeshrabriti. Shvatila sam da nikad ne treba odustati – to je formula za ostvarenje cilja. Jest da je mukotrpna, ali svi koji očekuju neka lakša rješenja ili se daju lako obeshrabriti imaju manje izgleda za ostvarenje svojih snova. Život voli hrabre. Imala sam i uspjeha i neuspjeha, ali smatram se sretnom i zadovoljnom. Nekad mi je uspjeh kad stignem između dva posla s prijateljicom popiti kavu, a nekad mi je neuspjeh kad ne stignem skuhati ručak. Naravno da je uspjeh otvaranje jedine ovakve poliklinike u Hrvatskoj, naravno da je uspjeh priznanje za najbolji multidisciplinarni tim svjetskog udruženja, naravno da je uspjeh nagrada Ramiro Bujas za osobit doprinos afirmaciji psihologije koji su mi dodijelili kolege…

Trenutačno svojim najvećim uspjehom smatram diplomu Pravnog fakulteta starije kćeri Ivane, iako je to zapravo njezino postignuće. Danas drukčije gledam na neke stvari koje sam prije smatrala neuspjesima ili uspjesima, ali oduvijek sam „čašu vidjela polupunom“. Tako su me naučili roditelji, a ja to nastojim prenijeti na svoju djecu. Dio spoznaja iz svojeg profesionalnog iskustva prenijela sam u knjigu Odgajam li dobro svoje dijete, za koju sam od mnogih roditelja dobila pozitivne kritike jer kažu da im je pomogla.

Cijenim ljude koji hoće raditi, one koji svoj posao rade kao misiju, one koji poštuju i uvažavaju i svoje potrebe i potrebe drugih, one koji poštuju i održavaju prijateljstva, one koji su tu kad ih trebaš, koji ne bježe od prijatelja u nevolji. Ganuo me dokumentarni film Roberta Zubera o njegovoj potrazi za biološkim roditeljima, što je zapravo poziv na pomoć domskoj djeci. Ponovno sam otkrila dubinu Dostojevskoga prateći lektiru svoje kćeri pa čitam Zločin i kaznu. Sjetila sam se da mi je na prijamnom ispitu bilo pitanje je li Dostojevski bio dobar psiholog. Točan je odgovor trebao biti – ne. Danas bih s punom odgovornošću rekla da je bio izvrstan poznavatelj ljudske duše, pa bi odgovor možda trebao biti – da.

Puno sam putovala, i privatno i profesionalno, a svako od tih putovanja poseban je doživljaj. Ipak, veoma snažne dojmove nosim iz Fatime, u kojoj sam bila dva puta, i iz Izraela. Tamo sam išla zato što sam vjernica, no ono što sam osjetila nisam ni izbliza očekivala. Teško je to opisati… Možda je to neki jači osjećaj mira, ispunjenosti, pomirenosti sa sobom i s drugima, posebno naglašen dok šećete mjestima po kojima je Isus hodao.

Drago mi je što su u Fatimu sa mnom išli i moji roditelji. Oni su oduvijek tamo željeli otići pa sam im darovala to putovanje za 50. godišnjicu braka. Mnogo je još mjesta na koja želim otići, posebno ona egzotična poput Meksika, Afrike...

Moja starija kći prošle je godine provela mjesec dana u Tanzaniji sa svojim društvom i vratila se oduševljena, sa stotinama prekrasnih fotografija. Odlučila sam da ću tamo otići s mlađom kćeri prvom prilikom."