Nose li se drugi zaista lakše s problemima od nas?

Prije Freuda psihologija nije postojala

Osobni razvoj kao temelj života i odnosa

U posljednjih stotinjak godina razvile su se razne grane psihologije i mnoge psihoterapijske škole, tako da danas, na svu sreću, imamo puno izbora. Sebe i druge možemo istraživati iz mnogo različitih kutova i budućnost se čini svijetla. Sve je više stručnjaka koji su posvećeni otkrivanju dinamike unutarnjih svjetova ljudi – toliko različitih i jedinstvenih, a opet, u svom temeljnom emotivnom, tjelesnom i mentalnom funkcioniranju, toliko sličnih.

Međutim, još smo jako daleko od toga da osobni razvoj postane nešto općeprihvaćeno i temeljno, nešto što se podučava u školama i o čemu se educira roditelje putem državnih institucija. Roditelji tapkaju u mraku, nastojeći što bolje odgojiti svoju djecu, a partneri pokušavajući komunicirati što bolje kako bi održavali mir i ljubav.

Manje-više, svi tapkaju u mraku pokušavajući imati što bolji odnos s roditeljima koji su rođeni u neko drugo vrijeme i koje je život oblikovao na načine koji najčešće ne dopuštaju fleksibilnost, promjenu, napredak ili otvaranje.

Drugi se puno lakše nose s problemima?

Situacija je takva kakva jest. I svi smo, sa svojim jedinstvenim životnim pričama, u toj situaciji. Takav je duh vremena, oblikovani smo, među ostalim, i njime, a to je dobro znati i osvijestiti jer će nam pomoći da ne očekujemo od sebe čuda i promjene preko noći ili, još uzaludnije – da čuda i promjene preko noći očekujemo od drugih.

U cijeloj toj općeljudskoj priči, u kojoj svi na neki svoj način tapkamo u mraku te tražimo i kreiramo svoje svijetle točke, svjetla na kraju tunela ili svjetiljke koje trajno nosimo uza se, postoji jedna tipična pogreška u razmišljanju koju najbolje i najjednostavnije izražava rečenica: „Drugi se puno lakše nose s problemima.“ Bilo da je riječ o problemima u braku ili na poslu, o problemima s djecom, u prijateljskim odnosima – neki usputni, drugi ljudi čine nam se sretnijima, sređenijima i manje opterećenima.

Zašto grupne terapije imaju jako dobar utjecaj?

Ti drugi mogu biti susjedi, kolege na poslu ili prijatelji prijatelja. Mogu biti poznanici, ali ne i dobro poznate, bliske osobe. Međutim, kad bi ti drugi iskreno i dubinski progovorili o sebi, na vidjelo bi izašla cijela lepeza njihovih slabosti i snaga, ranjivosti i obrana. Vidjelo bi se koliko su i oni samo ljudi sa svojim ljudskim problemima. I, naravno, moguće je da su ti drugi zaista sretniji, sređeniji ili manje opterećeni. No, oni su prije svega nepoznati.

Zato grupne terapije često imaju naročito dobar utjecaj na polaznike terapije. Ljudi uviđaju da su i ostali polaznici samo ljudi koji imaju slične probleme ili imaju različite probleme, ali ih imaju, jer nošenje s problemima sastavni je dio života koji je nemoguće izbjeći.

Negativne usporedbe s drugima

U društvu koje putem medija, reklama, pa i površnih duhovnih ili self-help pristupa, stalno nameće neku savršenu sliku – koja se odnosi na izgled, uspjeh, obiteljski život, sreću koju se može uhvatiti i trajno zadržati razmišljajući na ovaj ili onaj način – lako se osjetiti lošijim od drugih, nesretnijim, nesređenijim i izgubljenijim od tih nepoznatih drugih, ljudi koje ne poznajemo dovoljno ili nikako, baš kao što i oni nedovoljno ili nikako ne poznaju nas.

Ideja da je tim nekim drugima lakše, da su bolji i s lakoćom manevriraju kroz život, često je samo produljena ruka poznatih, starih dječjih povreda koje su nastajale kao posljedica negativnih usporedbi s drugima. Mnogi roditelji su, iz vlastitih potreba za boljom slikom o sebi (koje pak proizlaze iz njihovih davnih povreda), svoju djecu uspoređivali s njihovim vršnjacima, ističući kako su ti vršnjaci bolji od njihove djece.

Da si uporna kao Jelena, uspjela bi...

„Pogledaj Marka, on se nikad ne zaprlja dok se igra“, „Kako to da je Marina dobila pet, a ti četiri?“, „Da si uporan kao Jelena, uspio bi“, „Pogledaj kako Ana uvijek sve lijepo pospremi za sobom“, „Dejan može i na košarku i ima sve petice, a ti samo buljiš u taj kompjutor“... Kad se ovakvim porukama pridruži izražena svijest roditelja o tome što će drugi o njihovoj obitelji reći i misliti, ti drugi postaju im važno mjerilo vlastite vrijednosti.

Sasvim je logično da se djeci koja su imala takav roditeljski tretman poslije u životu čini da ti vječno bolji drugi zaista postoje, kako su oni neka vrsta uzora koje treba dostići iako je pravi problem u stalnoj usporedbi s njima i u davno nastalom vjerovanju da su ti drugi uvijek bolji, kako im je lakše te da na njih teška iskustva iz djetinjstva ne djeluju jer „eto, kako se oni dobro sa svim tim nose“. A zapravo nitko ne zna tko se i kako s čime nosi jer to nije nešto što se površnim poznanicima pokazuje.

Moj život je vrijedan i meni važan

Svi smo na ovom planetu istraživači vlastitih i tuđih života. Pritom su ti nepoznati drugi samo obični ljudi koji na svoj način manevriraju kroz ovaj neobičan život. Oni nisu ni bolji, ni lošiji, samo su drugačiji, a upoznavanje tih različitosti vodi nas prema životnoj mudrosti – iskustvu oblikovanom u smislene i vrijedne uzorke.

Ono s čim se pritom moramo pomiriti jest da taj smisao i tu vrijednost nitko neće sasvim uvidjeti, u potpunosti spoznati. U tom smo osobnom osjećaju smisla i vrijednosti sami. Mirenje s tom samoćom omogućuje nam da ne tražimo zrcala za vlastiti osjećaj vrijednosti i važnosti u drugima, nego da si dopustimo tih, intiman osjećaj koji izgovara: moj život je vrijedan i meni važan.