Naše osnovno svojstvo, suština, bit

Tko smo i kakvi smo danas rezultat je cjelokupne naše prošlosti. Oblikovalo nas je sve što smo ikad iskusili. Ipak, nešto je u nama ostalo nepromijenjeno. Netko će taj iskonski doživljaj sebe nazvati dušom, neki će ga nazvati esencijom, a netko, pak, svjetlom u sebi.

Nije važno koju ćemo riječ upotrijebiti, važno je kako se prema tom svom unutarnjem izvoru odnosimo, koliko mu dajemo prostora da nam osvjetljava put kroz život i u koje sve zamke možemo upasti prepuštajući to vodstvo sumnjivim autoritetima.

'Što te ne ubije, to te ojača' nije baš istina

Kako bih lakše baratala riječima, za pisanje ove kolumne odabrat ću riječ esencija. Latinskog je podrijetla i predstavlja osnovno svojstvo nekog bića ili pojave, njenu suštinu, bit. Tijekom života, od samih početaka, morali smo se naučiti ograđivati i braniti, kako bismo preživjeli, morali smo neki dio svoje esencije zanemariti, zaboraviti.

Pritom je izreka Što te ne ubije, to te ojača samo dijelom istinita. Što nas ne ubije isprva nas može ojačati, stvoriti u nama oklop sazdan od raznih obrambenih mehanizama. Ali, poslije, tijekom života, upravo taj oklop je ono što nas ubija.

Kad su nas tretirali loše, kad su životne okolnosti bile teške, esencija je morala ostati na sigurnome i iz nje se događao instinktivni odjek u obliku raznih emotivnih obrana. To je samo po sebi nevjerojatno kreativno, događa se mimo naše volje i utkano je u samu ljudsku prirodu. Međutim, taj oklop u svojoj je suštini moć preživljavanja, a moć sama po sebi uvijek teži samo još većoj moći.

Esencija ne može djelovati, stvoriti

Što važnija funkcija, što više novca, što više priznanja i uspjeha... Lica su moći različita i u redu je imati svojevrsnu moć – zašto ne bismo bili utjecajni, dobrostojeći, uspješni ili priznati ako to možemo i želimo? Moć postaje loša kad je odvojena od esencije, ako postane sama sebi svrha, kad je vođena oklopom koji teži samo preživjeti i u kojem nema pravog doživljaja.

Esencija nas, sama po sebi, ne može voditi kroz život. Ona je jedna vrsta osjetila koje, kao i svako drugo osjetilo, može primijetiti i registrirati, ali ne može djelovati, stvoriti. Jedini način na koji esencija ima direktnu moć djelovanja je fantazija.

Američki psiholog James Hillman u svojoj knjizi Healing Fiction (Ljekovita fikcija) pita se što duša želi. I pronalazi odgovor: „Duša želi ljekovitu fikciju.“ Zato smo se svi u životu više puta našli u situaciji kad smo maštali o lijepim ljubavnim pričama iako smo bili povrijeđeni. Maštali smo o prihvaćenosti i uspjehu kad prihvaćenost i uspjeh nismo imali.

Opasnost vjerovanja duhovnim autoritetima

Esencija traži svoj izraz u ovome svijetu putem ljekovitih prizora budućnosti, putem fantazije. To je jedino vodstvo koje ona može pružiti. Međutim, to vodstvo ne treba shvaćati ozbiljno jer stvarnost nikad ne susreće naša zamišljena očekivanja. Stvarnost se uvijek pokaže drugačijom, nikad ne odgovara fantaziji iako je fantazija nužna da bismo imali neki smjer.

Što smo više teških i povređujućih iskustava u životu imali, to ćemo lakše ljekovitu fikciju poistovjetiti s istinom, a to nas može odvesti u brojne opasnosti i razočaranja. Jedna od opasnosti je i naivno vjerovanje duhovnim autoritetima čiji je glavni cilj hranjenje svog narcizma i/ili stjecanje novca.

Duboka povrijeđenost svijetom esenciju čini gladnom sebe. Iz tog očaja, iz te tame, čežnja za svjetlom tako je snažna da ju je lako ugledati u onima koji svojom pojavnošću stvaraju privid svjetla koje nije utemeljeno na njihovom življenju vlastite esencije, nego na ulaštenom oklopu obrane koja se hrani idejom „ja sam bolji“ i, umjesto stvarnog kontakta, traži divljenje.

Težak i lak put

Težiti življenju sa sve više i više vlastite esencije u svijetu kakav jest znači odabrati težak put, a ujedno i lagan. Težak je jer se aktivno moramo suočavati s nizom obrana, s izgubljenosti u kontaktu s ljudima, odvojenosti od sebe i svijeta, a to sve skupa od nas zahtijeva svojevrsnu usmjerenost, ustrajnost i spremnost na sagledavanje svojih ranjivosti i mana. Lagan je, pak, zato što je rezultat tih napora vrijedan – omogućuje nam da lakše prepoznajemo ono što je za nas i druge dobro, da živimo ispunjeniji i smisleniji život.

U protivnom postajemo žrtve sudbine, odnosno, onog kako su nas oblikovali drugi, jer nas kroz život u velikoj mjeri vode vlastite obrane. A kad nas kroz život vode obrane, oklop jača i sve manje osjećamo i sebe, i druge.

Osim toga, koliko god „moći“ imali, u obliku utjecajnosti, novca, uspjeha ili sličnih vrijednosti koje nisu izvorna vrijednost esencije, nego preslika vrijednosti u zrcalu vanjskoga svijeta, nikad nam neće biti dovoljno jer je takva težnja za moći utemeljena na strahu od egzistencijalne nemoći, na obrambenim sustavima preživljavanja.

Čuvanje svjetla u sebi

Esencija je unutarnje svjetlo koje nam može osvjetljavati put. Prema tom svjetlu trebamo se odnositi majčinskom nježnošću i radoznalošću istraživača, što nije lako ako tijekom života nismo bili tretirani s dovoljno nježnosti i ako nas bližnji nisu gledali s radoznalošću istraživača.

Ono što je dobro jest da zaboravljeni dio svjetla ne može nestati; ono će nas voditi na stranputice sve dok ga ne priznamo, dok ga ne osjetimo u sebi, u svojim prsima, ondje gdje pripada. Učeći o tim stranputicama, učimo čuvati svjetlo u sebi.