Prigrlite ranjivost

Trauma, povrijeđenost, šok ili razočaranje sastavni su dio života. Nemoguće ih je izbjeći. Sam dolazak na svijet je traumatičan. Prvi udah bio je bolan. Pluća su se prvi put raširila, pupčana vrpca bila je prerezana, gravitacija nas je pritisnula, zaplakali smo. Tada nije bilo „junaka koji ne plaču“. Svi smo zaplakali. Točnije, zavrištali.
Tijekom odrastanja svatko je doživio niz manjih i većih razočaranja.

Oni koji su odrastali u uvjetima „optimalnih“ ili „nježnih“ razočaranja, imali su priliku taj oslonac u sebi graditi postupno i temeljito, što je za razvoj stabilne strukture ličnosti jako važno. Problem je u tome što mnogi nisu bili razočaravani postupno, već iznenadno. Nisu nas, naravno, morali razočarati roditelji, mogao je to biti i svijet. Gubitak roditelja, bolest, fizički napad, rat, seksualno zlostavljanje, sve su to situacije koje šokiraju i djecu i odrasle, s tim da je dijete za takva iskustva mnogo nespremnije, a time i ranjivije.

Šok možemo shvatiti kao skraćenicu od „Što? Otkud? Kako?“ To je nevjerica, nemogućnost povezivanja sebe za situacijom, rušenje komunikacijskog mosta između sebe i svijeta. U stanju šoka dijete (baš kao i odrasla osoba) ne osjeća ništa, ali ne zato što osjećaja nema, već zato što ih je previše. Šok je stanje kada emocije „odu u crveno“. Biti u šoku znači biti izvan sebe. Zašto? Radi zaštite. Kada nema doživljaja sebe, nema ni doživljaja boli.

Gordana i Lana

Gordana je imala šesnaest godina kada je, zajedno s ocem i desetak mještana, s obližnjeg brda gledala kako avioni raketiraju njezin rodni grad. Bilo je to 1992., za vrijeme Domovinskog rata. Gordana je gledala grad u plamenu, razmišljajući o svojim pločama, dnevnicima i posterima. „Nemam više svoju sobu“, pomislila je, ali nije bila tužna. Nije se ni bojala. Njezin je svijet nestajao, a ona nije osjećala ništa. Pogledala je u nokte na svojoj lijevoj ruci i, gledajući grad u plamenu, počela ih gristi. Sasvim se udubila u tu radnju. Nikada dotad nije grizla nokte, a od tog trenutka grizla ih je idućih deset godina.

Baš kao što se Gordana uživjela u griženje noktiju, tako se i Lana, kada joj je bilo šest godina, uživjela u gledanje kišne gliste. Bio je to dan kada je saznala da su njezini roditelji doživjeli automobilsku nesreću. Majka je preživjela bez ozljeda, a otac je poginuo. Kada se sjeti gubitka oca, Lana se ne sjeća ničeg osim gliste koja polako vijuga kroz blato. Njezina svijest je morala nekamo pobjeći.

I Lana i Gordana unijele su se u nešto (u griženje noktiju, promatranje gliste) jer nisu mogle probaviti situaciju u cjelini. Povlačeći se iz opasne, užasavajuće stvarnosti, pobjegle su u dijelić, fragment stvarnosti i tako stvorile osjećaj sigurnosti.PageBreak

Dotaknuti povredu

Poslovica „Što te ne ubije, to te ojača“, naravno, nije istinita. Oni koji su u djetinjstvu mnogo puta grubo razočarani često razviju masku snage ili masku moći. Međutim, ispod nje se i dalje krije povrijeđeno dijete koje čezne za empatijom, utjehom i razumijevanjem. Mnogo bi realnije bilo reći: Što nas ne ubije, rani nas. Što smo više ranjeni, to razvijamo više obrana. Što se više branimo, to više preživljavamo, a manje živimo.

Svaka povreda je osobna, intimna i na svoj specifičan način važna. Nekom je šok bilo rođenje mlađe sestre ili brata, nekom kada je otkrio da mu je prijateljica nešto ukrala, a nekom kada ga je otac ošamario.

Sve situacije u kojima smo bili povrijeđeni, a nismo imali priliku emotivno reagirati, ostavljaju traga. Iris, recimo, danas ima dvadeset i devet godina, a tek si je nedavno priznala da ju je, kada je imala pet godina, užasno povrijedilo to što je dobila mlađu sestru. Dotad je bila jedinica, sve se vrtjelo oko nje, a onda se odjednom pojavilo neko drugo biće. Netko važniji od nje. Uskoro je Iris svoju mlađu sestru jako zavoljela, ali taj prvi šok i osjećaj da su je roditelji napustili dobro je zapamtila. Da je tada imala priliku izraziti svoju ogorčenost, Iris bi se ljutila, tugovala i zatim se odljutila i odtugovala. Ali njezini su osjećaji bili nepoželjni.

Nitko je nije htio čuti i vidjeti kako joj je teško zbog onog što je druge oko nje silno radovalo – rođenja novog djeteta. Iris se počela sramiti svojih osjećaja i etiketirati svoju povrijeđenost kao razmaženost i bahatost. Ta etiketa ju je sprječavala da komunicira s povrijeđenom petogodišnjom curicom u sebi sve dok nije napunila gotovo trideset godina.

Ovaj primjer navodim upravo zato što bi većina ljudi na povredu koju je Iris nosila u sebi odmahnula rukom i uopće je ne bi shvatila ozbiljno. „Uza sve moguće katastrofe i traume koje se ljudima u svijetu događaju, jedna tridestogodišnjakinja plače zato što je s pet godina prestala biti jedinica? Svašta.“ To bi vjerojatno bila tipična reakcija sa strane. Ali stvar je u tome da svatko od nas živi u sebi, a ne sa strane. Prisjetiti se vlastita emotivnog iskustva (ma koliko ono bilo neprihvaćeno, iracionalno ili nepotrebno) velika je stvar. To nam vraća pravo na osjećaje, na doživljavanje sebe, na bivanje sebi, umjesto u pogledu i procjeni izvana (sa strane).

Dobrodošlica

Jedan od razloga zašto većina odraslih ljudi ima naviku stalno gledati i procjenjivati sebe sa strane je taj što bi zaista osjetiti sebe značilo osjetiti i svoju bol. Često čujemo ili čitamo o „povratku sebi“ kao nečem iscjeljujućem, prosvjetljujućem, ugodnom. Međutim, na iskrenom putu k svojem autentičnom doživljaju sebe sigurno ćemo naići i na bol. Kada se to dogodi, najljekovitije što možemo učiniti je – prihvatiti. To ne znači dopustiti depresivnim mislima da nas odvuku na dno crne rupe ili se identificirati s boli. To znači iskazati svojim osjećajima (kakvi god oni bili) dobrodošlicu. Jer oni su i tako tu. A bole zato što ih guramo od sebe, jer ih odbacujemo, jer ne želimo da postoje. Kada si damo vremena i prostora da osjetimo povrijeđenog sebe, zacjeljivanje počinje.

Što god nas je povrijedilo, to je dio prošlosti i nema vremeplova koji nas može vratiti unatrag kako bismo nešto promijenili. Međutim, iako su dio prošlosti, povrede nekako pronađu načina da nas uznemire i potresu i u sadašnjosti. Na primjer, Anita nikada nije imala oca. Napustio je nju i njezinu majku kada je imala samo četiri mjeseca. Razgovarala je s njim (na svoju inicijativu) samo pet-šest puta u životu. Inače, da se njega pitalo, on nju nikada ne bi kontaktirao.

Iako je tisuću puta rekla da je on za nju ništa ili da pri pomisli na njega ne osjeća apsolutno ništa, Anita se svaki put kada bi gledala film u kojem otac iskazuje nježnost kćeri, rasplakala. Osobito su je dirale scene susreta oca i kćeri nakon dugog vremena neviđanja. Takve scene obično ne bi mogla ni pogledati do kraja pa bi jednostavno ugasila televizor i otišla nešto očistiti ili izglačati.
Kada se dogodi da nešto u svakodnevici probudi našu bol, šteta je propustiti tu priliku za prihvaćanje svoje povrijeđenosti. Čišćenje i glačanje zaista su loš izgovor.

Kamo s boli?

Ako krenemo upoznavati svoju ranjivost, upoznat ćemo i svoju finoću, osjetljivost, senzibilnost. Nakon što neželjenim osjećajima dopustimo da postoje, oni više neće imati toliku potrebu da se trgaju za našu pozornost, neće nam govoriti o sebi preko scena iz filmova i sličnih asociranih događaja.

Jedan od važnih koraka u procesu prihvaćanja svojih povreda je verbaliziranje. To može biti razgovor s terapeutom ili s nekom drugom osobom od povjerenja.
To može biti vođenje dnevnika ili razgovor sa samim sobom. Verbaliziranjem oslobađamo svoja odbačena iskustva iz emotivne izolacije, objašnjavamo ih samima sebi i oblikujemo u formu koja nam je prihvatljivija. Kada se pretvori u riječi, povreda prestaje biti to nešto i postaje dio života. Povrijeđeni dijelovi nas čeznu za komunikacijom, prihvaćanjem, empatijom. Dobar terapeut, partner ili prijatelj može biti od velike pomoći, ali jedina osoba koja može dopustiti da povreda zaista zacijeli smo mi sami.