Ljekovitost plakanja: Zašto su suze terapija za dušu?

Briznula sam u plač

Preplavljena emocijama i na rubu suza, skočila sam na 56. stranicu. Prateći upute suznih očiju, vizualizirala sam događaj, dopuštajući zatomljenim osjećajima da se razviju i ojačaju kao da se upravo tada odvijaju. Briznula sam u plač.

Ako čiste dušu, zašto ih susprežemo?

Koliko sam dugo ostala sklupčana na krevetu jecajući, tješeći i bodreći deset godina mlađu sebe ne znam, ali znam da sam samu sebe oslobađala krivnje, tuge, boli, praznine. Konačno, osjetila sam slobodu i olakšanje. Je li moguće da sam duboko svjesnim činom plakanja oprostila sebi i iscijelila staru traumu?

Tema za članak o iscjeljivanju plakanjem nametnula se sama od sebe. Mogu li suze uistinu očistiti našu dušu? Ako je to tako, zašto toliko često susprežemo ili prekidamo tok suza ne dopuštajući svojim emocijama da se manifestiraju? Zašto u nekim trenucima, kad najviše trpimo, patimo i gušimo se u boli, ne možemo niz obraz pustiti ni kap? Zašto je to tako iako je plač urođen svakom ljudskom biću?

Nepisana pravila uz koja odrastamo

Prva stvar koju učinimo kada dođemo na svijet jest da zaplačemo. Kako je Charlotte Brontë napisala: „Od rođenja, plač je uvijek bio znak da smo živi“, no u našem se društvu suze ipak smatraju znakom slabosti i ranjivosti. Djevojčicama se govori da je u redu plakati, ali ako je žena u odrasloj dobi sklona suzama, okolina je često smatra pretjerano senzibilnom.

Dječacima i muškarcima nametnut je stereotip hrabrosti, a da bi ga zadržali, ne smiju pustiti suzu jer plač ukazuje na slabost i strašljivost. Uz ta nepisana pravila odrastamo, neki s više slobode u oslobađanju, a neki u potiskivanju suza.

Stručnjaci se danas slažu u tome da bismo svi, bez obzira na spol i dob, trebali plakati kad osjetimo potrebu. „Plakanje je jedan od univerzalnih načina izražavanja emocija ljudskog bića i prisutno je od rođenja do smrti“¸ kaže psihoterapeutkinja Mirta Fraisman Čobanov.

„Emocionalno snažni događaji u našem životu često su popraćeni suzama. To mogu biti suze radosnice prilikom rođenja djeteta ili pak suze koje se javljaju kao reakcija na tužne događaje, a zajedničko im je to da nam omogućuju otpuštanje nagomilanih emocija.“

Nisu sve suze iste, postoje tri vrste

No, nisu sve suze iste – ne donosi svaka slana kapljica pročišćavajuću katarzu. Nije isto isplakati se režući luk koji nadražuje i stimulira suzne žlijezde ili jecati potaknuti vlastitom tugom. Naše tijelo, naime, proizvodi tri vrste suza i svaka ima svoju iscjeljujuću ulogu, navodi klinička psihijatrica Judith Orloff u knjizi The Empath’s Survival Guide: Life Strategies for Sensitive People.

Refleksne suze čiste oči kad im nešto smeta, pa, primjerice, automatski poteku kad nam u oko uđe mušica, zasmeta dim ili dok režemo aromatičnu lukovicu. Druga vrsta suza, bazalne suze, neprestano se proizvode, a njihova je zadaća da rožnica bude vlažna i zaštićena od infekcija. Emocionalne suze, s druge strane, imaju posebne zdravstvene dobrobiti. To su one suze koje teku nakon prekida veze, tijekom tužnog filma ili na sestrinom vjenčanju.

S emocionalnim suzama izlučujemo hormon stresa i toksine

Biokemičar dr. William H. Frey, kojeg nazivaju ekspertom za suze, još je osamdesetih godina prošloga stoljeća otkrio da refleksne suze sadrže 98 posto vode, dok emocionalne sadrže i znatno veću količinu raznih bjelančevina. Proučavajući sastav suza, dr. Frey je otkrio da s emocionalnim suzama izlučujemo ACTH hormon stresa i neke toksine koji se akumuliraju u tijelu za vrijeme emocionalnog stresa.

Kasnija istraživanja poduprla su njegovu tvrdnju da plakanje uistinu djeluje kao iscjeljujući proces. Pokazalo se, naime, da suze tuge i bola sadrže više kalija, koji se povezuje s radom živčanog sustava, kontrolom mišića i krvnim tlakom, i mangana, minerala koji je zadužen za dobro raspoloženje – njegova preniska razina u organizmu može usporiti zgrušavanje krvi, uzrokovati kožne probleme i smanjiti  razinu kolesterola, ali i prevelika količina mangana u organizmu može uzrokovati zdravstvene tegobe.

PageBreak

Osim toga, i pronalazak tragova prolaktina, hormona koji je također povezan sa stresom, pojašnjava činjenicu zašto je ženski spol skloniji suzama. Također, neki istraživači smatraju da plakanje potiče lučenje endorfina, naših prirodnih analgetika koji umanjuju bol i pomažu nam da se lakše nosimo s emocionalnom traumom.

Izlučivanje svih tih kemijskih spojeva može objasniti zašto se nakon plakanja osjećamo bolje, rasterećenije, mirnije čak i kad je problem i dalje prisutan. Ako ste ikad zaplakali iz duše, onda i sami znate da dobar plač može djelovati kao panaceja.

„Emocionalne suze i njihov sadržaj mogu biti jedna od metoda kojima se tijelo vraća u ravnotežu nakon stresnog događaja“, objašnjava dr. William H. Frey II, američki profesor farmaceutike sa Sveučilišta u Minnesoti. „Možda se nakon plakanja osjećamo bolje jer kemikalije nagomilane u našem tijelu za vrijeme emocionalnog stresa doslovce isplačemo van.“

Drugim ljudima dajemo do znanja kako se osjećamo

Osim takve moćne obnove psihičke i fizičke ravnoteže, suze, prema mišljenu drugih teoretičara, mogu biti i signal za pomoć jer su univerzalan znak neke nevolje. Primjerice, Nizozemski stručnjaci sa sveučilišta Tilburg utvrdili su da i muškarci i žene daju više emotivne podrške osobi suznih očiju i zajapurena nosa.

„Suzama drugim ljudima dajemo do znanja kako se osjećamo“, kaže terapeutkinja Fraisman Čobanov. „Kad vidimo osobu koja plače, instinktivno poželimo pružiti joj potporu, čime se sprečava agresivnost, a učvršćuju odnosi i gradi zajedništvo.“

Plakanje je posebno važno u oslobađanju od tuge, kad suze u valovima naviru nakon traumatskog događaja. Suze nam u tim slučajevima dopuštaju da izrazimo psihičku bol u fizičkom obliku. „Plakanje je važno za vrijeme procesa tugovanja nakon smrti ili gubitka dragih nam osoba“, ističe terapeutkinja. „Ono nam pomaže prihvatiti novonastalu situaciju, otpustiti prošlost te stvarati temelje za nastavak ispunjenog života.“

Zadržavanje je otrov

Suzama kao da zacjeljujemo bolne ožiljke na duši da bismo mogli nastaviti živjeti otvorena srca. U suprotnom, ako učestalo potiskujemo snažne osjećaje, ne dopuštajući tijelu da se putem suza detoksicira jer mislimo da bi to bilo suviše komplicirano ili previše bolno (i za nas i za druge), oni ne nestaju, nego postaju vrsta otrova koji nas može još više povrijediti.

Sa psihološkog stajališta, dugoročno zatomljene emocije i progutane suze gotovo su siguran put prema anksioznosti ili depresiji, a s holističkog stajališta mogu uzrokovati ozbiljne fizičke i psihosomatske tegobe.

Podloga za moguće bolesti

„Plakanje je jedna od trinaest prirodnih, ljudskih potreba koje nikad ne bismo smjeli potiskivati“, ističe Senka Kušer-Mijić, ajurvedska i holistička terapeutkinja. „Plakanje je, zajedno s izlučivanjem, mokrenjem, prolaskom plinova, povraćanjem, podrigivanjem, disanjem, zijevanjem, kašljanjem, ejakulacijom, gladi, žeđi i spavanjem, naša prirodna potreba koja treba biti zadovoljena da bi bila uspostavljena, a zatim i održavana prirodna ravnoteža uma, duha i tijela.

Ove tjelesne funkcije naša su prirodna potreba i kad se pojave, trebaju biti, ne samo prihvaćene, nego i izražene bez potiskivanja. Svako suzdržavanje je štetno i postaje podloga za moguće bolesti.“

Da bismo ostali zdravi, moramo si dopustiti plakanje

Glavobolja, bol u očima, ukočenost vrata i vrtoglavice mogu biti neke od tegoba, dok ponovljena i stalna supresija može uzrokovati još veće probleme, kao što su srčane bolesti, anoreksija, oticanje očnih kapaka, prehlada, sinusitis, bolovi u glavi ili srcu, ukočenost vrata, čak i tumor abdomena.

„Plakanje je naša potreba kojom se energetski resetiramo i čistimo te nam omogućava izbacivanje nagomilanih, potisnutih emocija koje nakupljene u nama izazivaju toksičnost. Da bismo, dakle, ostali zdravi i oslobodili se svega nakupljenog, trebamo si moći dati podršku i razumijevanje, a zatim si dopustiti i plakanje“, zaključuje holistička terapeutkinja.

Japanski klubovi za plakanje

Za razliku od zapadnjaka, koji suze tuge najčešće skrivaju ili potiskuju, u Japanu toliko snažno vjeruju u zdravstvene dobrobiti plakanja da su tu mudrost primijenili u tzv. klubovima za plakanje koje nazivaju rui-katsu (u doslovnom prijevodu: za one koji traže suze).

U njima se kolektivno prepuštaju plaču, a u tome im najčešće pomaže gledanje tužnih filmova i videoisječaka. Ovakvi su klubovi zasnovani na uvjerenju da plakanjem otpuštamo stres pa Japanci rone suze i natapaju maramice vjerujući da je to odličan način očuvanja dobrog mentalnog zdravlja.

Njihovu teoriju podupiru i istraživanja. Američki znanstvenici sa Sveučilišta u Južnoj Floridi utvrdili su da su se gotovo svi – preciznije, deset od devet ispitanika – bolje osjećali nakon plakanja jer taj čin donosi znatno olakšanje, oslobađa od stresa i popravlja raspoloženje.

Ovisno o našoj osobnosti...

Ipak, dok nekima slane kapi može izmamiti i sentimentalna reklama na TV-u, oni „suhih“ očiju teško će osjetiti dobrobiti plakanja. Koliko ćemo se često prepuštati tom samozaštitnom procesu i koliko će nam to pomoći ponajviše ovisi o našoj osobnosti, otkrili su isti psiholozi.

Prema njihovim tvrdnjama, neurotične osobe češće plaču i lakše ih je potaknuti na plakanje, pa je i veća vjerojatnost da će se osjećati bolje, dok je manja vjerojatnost da će blagodati terapije plakanjem osjetiti osobe koje osjećaju sram ako plaču, kao i one sa simptomima anksioznosti i osobe koje nisu u stanju doživjeti zadovoljstvo.

Mentalni trening

Floridski su istraživači zaključili i da namjerno izazvano plakanje može koristiti, osobito osobama koje teško izražavaju tugu ili nisu u stanju „ni suzu pustiti“, bilo da im je teško osjetiti intenzivnije emocije ili ih osjećaju, a nisu ih u stanju izraziti.

„Osobe koje nisu sklone suzama u izražavanju emocija sprečava svojevrsna unutarnja brana koja je često satkana od dubokih, ponekad nesvjesnih uvjerenja koja su preuzeli od drugih ili ih sami oblikovali na osnovi svojih iskustava“, pojašnjava Melita Rainer, klinička psihologinja i NLP praktičarka, dajući uobičajene primjere takvih uvjerenja: „suze su slabost“, „sramota je plakati“, „treba skrivati svoju ranjivost“.

Psihologinja Rainer smatra da sebi trebamo dati dopuštenje da plačemo, svjesno i s puno ljubavi, ako želimo vratiti sposobnost plakanja. „U tome nam može pomoći vježba mentalnog treninga kojom u svijest utiskujemo sliku sebe kako plačemo. Na primjer, u situaciji kad želite plakati, ali to niste u stanju, možete u glavi odvrtjeti kratki film u kojemu vidite/čujete/osjećate sebe kako plačete i povezati ga s pozitivnim mislima, primjerice: 'Kako je dobro da se mogu isplakati, pa makar u mašti…'

Kad psihološka trauma blokira suze

Kao korisni pomagači, na plač nas mogu potaknuti određene melodije, pjesme, filmovi, sjećanja“, savjetuje terapeutkinja Rainer. Ističe da je osobama koje neka psihološka trauma blokira (primjerice, smrt roditelja ili djeteta) pa nakon nje ne mogu ni suzu pustiti ponekad potrebna psihološka prorada traumatske situacije da bi ponovo potekao blagotvorni potok suza.

Kod takvih se osoba teške emocije akumuliraju, poput sivih, kišnih stratusa koji nisko zastiru sunce. Zamislite da nikad ne izliju svoje gusto natiskane kišne kapi i da težina i vlaga ostaju lebdjeti u zraku! Sličan se osjećaj gomila i u našem tijelu kad suzama ne ispiremo negativnosti i tuge.

Iscjeljenje

Dr. Frey II ističe da nije slučajnost što je plakanje nadživjelo evolucijske pritiske: „Ljudi su jedine životinje koje su razvile sposobnost plakanja kao odgovor na emocionalni stres. Čini se da je plakanje preživjelo pritisak prirodne selekcije jer posjeduje neku vrstu vrijednosti za ljudski opstanak.“

Takvu sposobnost našeg organizma, koja nam omogućuje da se zaštitimo, iscijelimo i mentalno osnažimo, trebali bismo više cijeniti i ne opirati se kad tijelo ima poriv isplakati rijeku suza jer plakanje nije znak slabosti, nego mudrosti, hrabrosti, unutarnje snage i autentičnosti. Darovano nam je kao snažna iscjeljujuća terapija, dostupna svima, u svakom trenutku – i to bez ikakvih nuspojava, osim mokrih maramica, crvenoga nosa i razmazane šminke.

Kat J

Luis Galvez

Sharon McCutcheon

Aliyah Jamous