Kad zvučite kao svoja mama...

Poznata vam je situacija kad sami sebi zvučite kao vaša majka ili kad učinite nešto što je obično činio vaš otac? Kad je riječ o nečemu što vam se sviđa, primijetit ćete to s osmijehom. No ako je riječ o hladnom tonu, zajedljivim komentarima, gruboj kritici, uvredama ili bilo čemu što vam se ne sviđa, što tada činite?

Ponekad imate dovoljno samokontrole da se na vrijeme zaustavite, a katkada nemate. Iako vam se vaše ponašanje ne sviđa, ipak to činite i ne možete si pomoći. Kao da ste opsjednuti! A na neki način i jeste.

Što je introjekcija?

Svi smo odmalena bili opsjedani svojim bližnjima, htjeli mi to ili ne. Samo je pitanje koliko se poslije u životu tim svojim opsjednutostima bavimo, jesmo li ih uopće svjesni i ako jesmo, što u vezi s time možemo učiniti. Kako ova kolumna ne bi zvučala kao da je pisana u 19. stoljeću, umjesto riječi opsjednutost, koja se primarno povezuje s mračnim silama nepoznatog podrijetla, koristit ću riječ introjekcija koja se koristi u psihoanalizi i nema nikakve veze s mračnim silama, nego s običnim ljudima, naročito bližnjima.

Introjekcija je riječ latinskog podrijetla i znači: umetanje, ubacivanje ili unošenje. Kad smo bili djeca, roditelji i ostali članovi obitelji, a poslije i šira okolina, u nas su „unosili“ puno toga. Sve te upute – napravi ovo, reci ono, ne smiješ ni ovo ni ono, moraš i ovo i ono – mješavina su onog što je za nas bilo dobro i onog što je za nas bilo loše.

Kao hrana - primamo i usvajamo bez propitivanja

Psihoterapeutkinja Petruska Clarkson introjekciju uspoređuje s hranjenjem: ono što nam je dano primamo i usvajamo bez propitivanja, bez primjećivanja želimo li to ili ne, kao kad zalogaje hrane gutamo cijele, bez žvakanja i bez osjećaja okusa. Baš kao što hrana postaje dio našeg tijela, tako se i introjekcija inkorporira u naš unutarnji svijet i možemo je u sebi doživljavati kao strano tijelo.

Dok smo bili djeca, nismo imali mogućnosti propitivanja. Prihvaćali smo ono što su u nas „ubacivali“ jer nismo imali snage oduprijeti se, a nakon što smo malo porasli, ako smo donekle i imali tu snagu, odnos moći uvijek je bio jasan: roditelji su jači, djeca su slabija. Kao djeca, naivna i otvorena u povjerenju prema bližnjima, mogli smo u sebe primiti toliko toga što kao odrasli sami za sebe nikad ne bismo odabrali.

Primjeri poruka

Stoga je u odrasloj dobi jako važno sva ta uvjerenja i sve te kopirane poruke sagledati. Ako bismo usporedbu s hranom proširili, to bi značilo – okusiti hranu i procijeniti koliko nam se sviđa i je li ta hrana za nas zdrava.

Nikad ništa ne napraviš kako treba!, Prestani plakati, samo slabići plaču!, Ti si najljenije dijete koje poznajem!, Možeš li ti mirno sjediti za stolom, kako te nije sram?, Dosta mi je više tog tvog švrakopisa, sad ćeš sjediti tu dok ne napišeš sve po crti! Ovo su neki od primjera introjiciranih poruka koje dijete doslovno prima na tjelesnoj razini jer takve poruke, naročito kad su izgovorene agresivnim tonom ili tonom punim prijezira, izazivaju snažnu emotivnu i tjelesnu reakciju koja ostaje.

Filtar zvan svjesnost

U odrasloj dobi, potreban nam je filtar zvan svjesnost da bismo mogli razlučiti što od introjiciranih sadržaja želimo zadržati, a što želimo odbaciti. Kad bi introjekcija bila samo mentalna, bilo bi lako odabrati: ova mi se poruka sviđa, a ova mi se ne sviđa; ovo nije dobro za moje dijete, a ovo jest.

No, djeca su puna energije i ovakve poruke, a naročito način kako su izgovorene, u tijelu stvaraju energetske blokade i oblikuju energetske tokove. Poslije, u odrasloj dobi, energije teku poznatim putovima, naročito ako su pokrenute sličnim situacijama iz prošlosti.

Oni koji se ne mijenjaju imaju iznimno jake introjekcije

Vjerojatno ste u životu susreli osobe koje se ne žele mijenjati, koje ne mogu ni pogledati u sebe ne bi li procijenili žele li promjenu ili ne. To samo znači da su negativne introjekcije bile vrlo jake i da ih samo propitivanje introjiciranih sadržaja suviše zastrašuje. Identifikacija s introjiciranim sadržajima, naime, može biti vrlo jaka pa se može činiti kako, osim tih sadržaja, ništa drugo unutra i ne postoji.

Iz tog straha od praznine i nepoznavanja sebe ljudi mogu razviti opći stav da su „oblikovani“, kako su „takvi“ te će živjeti najbolje kako znaju i umiju, bez obzira na to što se ne osjećaju dobro ili što druge nesvjesno povređuju.

Introjekcije, međutim, nisu samo verbalne – to mogu biti i poruke upućene pokretima tijela, primjerice, ignoriranjem, pogledom, izrazom gađenja ili omalovažavanja. Kao djeca smo od bližnjih učili i usvajali tko smo mi zapravo. Ako smo takve slike sebe usvajali, te predodžbe ostaju kao dio našeg identiteta – koji nas boli, žulja, stvara izmaglicu u glavi, težinu u prsima i razne druge tjelesne simptome.

Maknimo kamenje koje ometa tok vode

Ali, sve dok te identitete ne sagledamo, ne propitamo i ne napravimo neki novi red, oni ostaju i iskaču u odnosima s nama najbliskijima – s djecom ili partnerom.

Ako kao izvor zamislimo onu pravu sebe, negativne introjekcije su neka vrsta kamenja na tom izvoru. To kamenje oblikuje tok i mijenja čistoću vode, ali ipak ne može spriječiti da voda izvire. Propitivanjem i sagledavanjem introjekcija mičemo kamenje koje ometa tok vode, a ostavljamo ono kamenje koje ga usmjerava u pravcu koji se nama sviđa, koji mi želimo, umjesto onog koji su nam drugi nametnuli.

Sve dok u sebi nosimo kamenje u obliku raznih neželjenih introjekcija, mi samo znamo to kamenje slati dalje i njime svojim najbližima zatrpavati njihov izvor, upravo onako kako su ga zatrpavali i nama. A krčenjem kamenja s vlastitog izvora i stavljanjem korisnog kamenja na način koji omogućuje dobar životni tok, na takav pročišćavajući proces možemo nadahnuti i druge.