Svaka godina donosi neke svoje izazove, uspone, padove, trenutke za pamćenje, nova prijateljstva, ljubavi, pokušaje, promašaje, uspjehe, učenja i uspomene. Pretprošla godina meni je donijela sasvim drugačiji pogled na život ‒ na sebe i ljude oko mene.

Početkom te godine moja obitelj i ja nismo ni slutili kako će nam tužno početi. Na Staru godinu iznenada smo saznali da je tati dijagnosticirana teška i neizlječiva bolest. Moj tata je jako volio život, bio je veliki borac i pozitivac, i koliko god smo činili sve da ostane još neko vrijeme s nama, bolest je ipak pobijedila.

To kratko vrijeme, od dijagnoze do njegova odlaska, bili su najteži, najbolniji, a ujedno i najemotivniji dani u mom životu. Praznina koja je ostala poslije njega, neopisiva je, ali ono što je ostalo u mom srcu, nakon što sam ga posljednji put držala za ruku, poljubila i rekla mu: „Volim te tata i lijepo mi spavaj“, snažno je i nikad neće izblijedjeti.

Neposredno prije tatine bolesti, iz mog života otišla je i moja najveća ljubav, osoba za koju sam doista vjerovala da je sve što ljubav može biti, a nakon svega toga i posao je gotovo stao.

Svakog dana sve manje sam vjerovala da će prestati boljeti i da tuga uopće može proći. Usto sam i pokušavala tješiti sve oko sebe, potisnuti svoju bol, zaposliti se preko glave jer je tako, ipak, bilo mrvicu lakše. A u dubini sebe osjećala sam kako vrijeme stoji, ne pomiče se, a bol, praznina i gubitak nikako ne prolaze. Nisam više bila sigurna mogu li uopće sve to preživjeti. Jedino što sam u tim trenucima željela je zaspati, probuditi se i ugledati pred sobom život kakav je bio prije.

Koliko god tužna i duga bila ta godina, naučila sam da čovjek mora znati kada je poglavlje završeno. Inzistirajući da ostanemo u trenutku, satu, danu, mjesecu ili godini dulje nego što je to potrebno, gubimo važnost i sreću drugih situacija koje nas čekaju i kroz koje moramo proći.

To sam shvatila u trenutku kada je moj tata izgovorio svoje posljednje riječi: „Ajde me sada pustite na miru da spavam.“

Kako god nazvali svoje cikluse u životu – poglavlja ili zatvaranje vrata – ono što je doista potrebno jest da sve ono što je završeno ostane u prošlosti.

Svi jednom moramo završiti svoja poglavlja, nastaviti živjeti i okrenuti nove listove ili krenuti iz početka. Naučila sam da stvari prolaze, a najbolje što možemo učiniti jest pustiti ih da odu, ma koliko to bilo bolno, teško, neizdrživo i razarajuće. Naučila sam da ih trebamo otpustiti, osloboditi ih se i odvojiti od njih kako bismo napravili mjesta za nove stvari, ostavljajući si uspomene koje će zauvijek živjeti u našim srcima. Za to ne postoje pravila, dobar ili loš trenutak, potrebno je samo pokrenuti se.

Snaga za promjenom nalazi se duboko unutar svakoga od nas i nije ju potrebno tražiti izvana. Svatko u sebi mora pronaći snage nastaviti boriti se, željeti, voljeti, biti bolji, hrabriji, dignuti glavu, ustati i ne odustajati. Bez očekivanja da ćemo nešto dobiti zauzvrat.

Da bih započela novo poglavlje, prvo sam morala završiti staro. Poučena mnoštvom tehnika i alata za rad na sebi, došao je trenutak da sve to iz teorije pretočim u praksu. Znala sam da, ako si ne pomognem sama, neće to nitko drugi učiniti umjesto mene.

Počela sam intenzivno meditirati, prvo samo ujutro, a poslije i uvečer, prije spavanja. Najčešće su to bile meditacije s interneta ili samo neka ugodna meditativna glazba, kad bih 10 - 15 minuta bila u miru, ostavljajući po strani svoje misli, fokusirajući se na disanje. Uključivala sam i afirmacije koje su me ubrzo počele osnaživati i, dan po dan, sve se počelo mijenjati. Polako sam „počistila“ što je bilo potrebno, prihvatila, oprostila, zatvorila stara vrata i okrenula novo poglavlje.

Postupno sam sve manje imala potrebu biti ono što sam bila, mijenjajući se u ono što sam sada. Osim meditiranjem, svaki sam dan započinjala prakticiranjem zahvalnosti. I tako sam u svoju dnevnu rutinu sve više ubacivala „sebe“ ‒ ne svoju novu obavezu, nego trenutke za sebe. Nije bilo lako usredotočiti se na dah i odagnati svakojake misli, ali sam ustrajala, bodrila samu sebe i vjerovala da to mogu.

Dani su postajali drugačiji, imala sam više energije, volje i pozitivnije sam počela gledati na sve što mi je život donosio.

Ubrzo sam krenula prakticirati i vježbu s ogledalom, pogledala bih se ujutro u ogledalo i rekla si: „Volim te!“ Nekada bih se baš dobro nasmijala sama sebi, no osjećaji su postajali snažniji i ja sam postala drugačija. Dan po dan, pričala sam si priču u kojoj želim živjeti i u jednom trenutku počela sam je i živjeti. Posao je krenuo, upoznala sam nove ljude, uključila se u nove projekte, napisala knjigu, a upoznala i novu ljubav.

Kroz svoje iskustvo tugovanja i otpuštanja sada lakše razumijem sebe i svijet oko sebe. Ne možemo promijeniti ono što je bilo, ali možemo prihvatiti, oprostiti i otpustiti, biti zahvalni i voljeti. I ono najvažnije ‒ prebivati u sadašnjem trenutku, pokloniti bezuvjetnu ljubav i pažnju, pogotovo roditeljima jer vrijeme brzo prolazi i ne znamo koliko će još dugo biti tu pokraj nas.