Najveći stupanj autodestrukcije u povijesti
U posljednja četiri desetljeća nedostatak tjelesne aktivnosti i neumjeren unos hrane bogate energijom, zasićenim mastima, solima i dodanim šećerima, a siromašne biljnim vlaknima, složenim ugljikohidratima, voćem i povrćem, utrostručili su učestalost pojave prekomjerne tjelesne težine i gojaznosti širom svijeta te prouzročili naglo povećanje broja oboljelih od kroničnih bolesti, invaliditeta i smrti (izvor: Svjetska zdravstvena organizacija - WHO).
To su podaci koji bi nas trebali potaknuti na razmišljanje: Što nas je dovelo do takvog stupnja autodestrukcije? Kako to da su naši preci tako malo znali o kroničnim stanjima – dijabetesu, kardiovaskularnim bolestima ili raku – koja danas ubijaju tri četvrtine ljudi (Global Burden of Disease Study iz 2017. g.)?
Pasivno promatranje samouništavanja
Zabrinjava li nas činjenica da je to čak za četvrtinu više slučajeva nego prije deset godina? Je li nam neugodno što je gotovo polovica njih prouzročena vlastitim odabirima – prehranom, tjelesnom aktivnošću, duhanom, alkoholom, osobnim obrascima ponašanja?
Ljudska priroda je čudna. Dok nam bolest ne zakuca na vrata, mi se uglavnom odlučujemo samo na jedno – na pasivno promatranje samouništavanja.
Čak i ona nekolicina koja se usudi promijeniti neke svoje životne navike kreće u ambicioznu akciju traženja instantnih odgovora koji će ih dovesti do još bržih rezultata: Kako ću prilagoditi svoju prehranu ‒ ali sada i odmah?; Koliko se i kojim tjelesnim aktivnostima moram baviti da bih izgubio/izgubila prekomjernu težinu, i to bez dijete?; Koja je hrana najbolja za mene i moje tijelo?
Naše životne navike simptomi su dubljih problema
Naravno, sadašnje tržište na polju samopomoći obiluje vodičima i guruima koji nam savjetuju što, kada i kako trebamo jesti ne bismo li konačno dostigli zdravlje i sreću! Većina nam savjeta malo ili gotovo uopće ne pomaže u kreiranju adekvatnog pristupa zdravom načinu života.
Problem je u tome što su naše životne navike, iako mogu biti uzrok mnogih bolesti, ipak samo simptomi drugih, mnogo dubljih problema ukorijenjenih u nama, a koji, na prvome mjestu, i uzrokuju takvo ponašanje. Kreiranje ambicioznih planova za osobnu prehranu ili vježbanje u tom je slučaju konstantna borba i, prije ili poslije, uvijek vodi do iscrpljenosti i neuspjeha.
Naš odnos prema sebi i svijetu
Ako želimo promijeniti svoj životni stil zauvijek, moramo početi razumijevati dublje razloge takvog našeg ponašanja. Ovo više nije pitanje nutricionizma i fiziologije, nego načina na koji razmišljamo o svijetu, kako osjećamo svijet oko sebe i, što je najvažnije, kako osjećamo sebe. Naše ponašanje, i konstruktivno i destruktivno, odraz je našeg unutarnjeg pejzaža.
Na početku, dolaskom na ovaj svijet, bili smo vibrantna, moćna stvorenja – baš onakvi kakvi smo stvoreni u svoj svojoj savršenosti: prisutni, sretni i važni. Nikad nismo osjetili da ima nečeg lošeg u nama ili u vezi s nama i nismo morali dokazivati da smo dostojni ljubavi i naklonosti.
Ljubav uvjetovana time što bismo i kakvi trebali biti
Nažalost, iz te savršenosti ušli smo u nesavršen svijet – svijet nesavršenih kultura, nesavršenih roditelja, društava, religija i dogmi. Svijet koji nas je počeo oblikovati u kalupe po njegovim vrijednostima.
Naša percepcija sebe, vlastitih vrijednosti i života je uzdrmana i mi smo počeli učiti da naši glasovi, nadanja i snovi nisu pouzdani te kako je ljubav koju dobivamo – uvjetovana; uvjetovana time što i kako bi „trebalo“ i „ne bi trebalo“ raditi, osjećati i živjeti.
Kad smo se usudili učiniti drugačije, uvjetovana ljubav generirala je osjećaje obaveze i krivice. Danas, kao odrasli, često i ne shvaćamo koliko još živimo tuđim životima u kojima se moramo pokoravati i izvršavati da bismo se osjećali prihvaćenima i dostojnima ljubavi. Živimo životima u kojima smo izgubili onaj vlastiti.
Duša zna istinu. Kad ćemo je početi slušati?
Čak i s prvim osjećajem da na tom putu nećemo postići savršenstvo i mir, mi ne odustajemo, nego očajnički nastavljamo dalje, progonjeni strahovima, stresom i tjeskobama. Da bismo potisnuli te osjećaje, posežemo za antidepresivima, tabletama za spavanje, alkoholom, cigaretama...
Tu su, naravno, i čokolada, pokoja čaša vina ili nečeg jačeg. Dubinu prazne duše ispunjavamo hranom, tugu ublažavamo šećerom, strahove izoliramo slojevima masti. Sve to i nije tako strašno dok ne počnemo gubiti mjeru...
Ipak, naša duša zna istinu i ne oprašta izdaju. Duša zna na kojem je režimu prehrane: na režimu zanemarivanja, obligacija, strahova i srama, režimu koji nas ostavlja gladnim ljubavi i prihvaćanja. Duša prepoznaje strategije koje smo razvili da bismo izbjegli bol. Ona zna i ne miruje. Ona i ne šapuće - ona vrišti na nas kroz sve naše emocije! Jedino pitanje jest: kad ćemo je početi slušati?
Osuđujuće misli koje smo naslijedili iz vanjskog svijeta
Naši negativni osjećaji rezultat su osuđujućih misli koje smo naslijedili iz vanjskoga svijeta! Moramo shvatiti da bezuvjetna ljubav i prihvaćanje ne dolaze izvana nego od nas samih! Vlastitu vrijednost ne možemo ni zaraditi ni izgubiti. Duboko u sebi mi to znamo, samo trebamo poslušati poruku koju dobivamo.
Ono što nam je potrebno da bismo promijenili životne navike nije samo znanje o prehrani i fiziologiji. Ono što je nama najpotrebnije je ljubav! Ljubav prema sebi! Ljubav prema predivnom tijelu i predivnoj duši, našem jedinstvenom, briljantnom biću!
Jeste li spremni?
Jednom kad počnemo zaista voljeti sebe, hoćemo li nastaviti puniti svoje tijelo nezdravom hranom, ostavljati ga na kauču bez sunca i svježeg zraka? Jednom kad zaista počnemo voljeti sebe, hoćemo li i dalje svoje nemire morati potiskivati hranom i toksinima?
Tek kad prihvatimo sebe, bit ćemo spremni ukrcati se na brod zdravlja, na kojemu učimo o prehrani i fiziologiji, gdje kuhamo, jedemo i vježbamo u miru i zadovoljstvu, a naše će putovanje biti uravnoteženo, slobodno i strastveno iskustvo kakvo bi i trebalo biti. Jeste li spremni?
.png)
.png)
