Odluka o selidbi iz Zagreba na selo bila je jednostavna, ali u vrlo teškom periodu; te je zime otišao moj tata. Bilo je trenutaka kad sam u novom domu danima gledala kroz prozor u „sliku“ pod snijegom s jednom mišlju – hoće li ovaj bol ikad proći? Tako su prolazili dani koji su bivali sve dulji, snijeg je počeo nestajati, pojavila se i prva sramežljiva trava.
Stepenice uz peć postale su mi najdraža pozicija u kući jer sam tu bila neprimjetna i vjevericama koje su tražile preostale orahe po tlu te se znatiželjno navirivale kroz prozor. Taj moj prozor bio je savršen paravan za promatranje čudesnog buđenja prirode. Svakim danom veselila sam se novom detalju na „slici“, a malo-pomalo, moje bivanje izvan kuće postajalo je sve dulje.
Udomila sam mačka koji mi je postao partner za šetnje. Jednog dana sam mu rekla: „Henrik, danas idemo u šumu.“ Na samom ulazu, Henrik je stao i začuđeno gledao u krošnje odakle je dopirao cvrkut ptica. Taj trenutak neću nikad zaboraviti. Pogled na divove sa zelenim glavama u kontrastu s tamnim tijelima bio je za mene zaglušujuć.
Sve što mi je tada bilo u glavi i na srcu, sva pitanja, zabrinutost i nesigurnost u tom su trenutku nestali. Suhe grane po tlu, mlada stabla, mahovina na deblima i miris; miris zaboravljenog, miris prisutnog, miris života koji je bio i koji će tek doći. Svaki od tih divova mudro je šutio, a u isto vrijeme toliko toga rekao.
Jednostavnost tog savršenog organizma za mene je najbolji primjer kruga života u kojem se sve pravilno izmjenjuje, rađa i umire. Nekad mi je žao što moj tata nikad nije vidio moju šumu, što ga nikad neću moći primiti pod ruku i prošetati se istom, ali onda se sjetim da mi je on na neki način pokazao put do nje.
Pročitajte i:
.png)
.png)
