Svako malo od nekoga nešto očekujemo. Ponekad su ta očekivanja realna, utemeljena na povjerenju, a ponekad su nerealna ili kontrolirajuća. Prirodno je očekivati od prijatelja da će uskočiti u pomoć kada nam to zatreba ili da će dugogodišnji poslovni suradnik dobro obaviti posao. Međutim, nije prirodno očekivati da će sve neugodne situacije umjesto nas rješavati partner kako bi nas poštedio konflikata, da će se naši roditelji napokon osvijestiti i početi raditi na podizanju kvalitete svojeg odnosa ili da će, recimo, djeca kreirati svoj životni put u skladu s našim željama.

U ovoj drugoj vrsti očekivanja bliski odnosi se često pretvaraju u jednadžbe. Pritom je nepoznanica samo jedna – znamo što netko treba učiniti i do čega bi to trebalo dovesti, ali se ne zna kako točno osobu pokrenuti, kako je motivirati da napravi baš ono što bismo od nje htjeli. Kada taj ključ nedostaje, jedino što preostaje je čekati da osoba „sama shvati“, da otvori vrata i kaže: „U pravu si“. Jedino što preostaje je očekivati. Ako se to dogodi, ako se očekivanje ispuni, kratkoročno gledano nastupa svojevrsno olakšanje, kao da sve sjedne na svoje mjesto. No dugoročno gledano dolazi do stagnacije i stvaranja odnosa ovisnosti.

Konfliktne situacije

Uzmimo kao primjer ženu koja, kako bi izbjegla neugodne situacije, očekuje od svojeg partnera da, kad je to potrebno, uđe u konflikt umjesto nje, da je brani i iskazuje njezina mišljenja jer sama nema hrabrosti za to. To se može manifestirati u tisuću običnih, svakodnevnih situacija. Recimo, majstorima treba reći da su loše postavili kuhinjske pločice, drskom kolegi treba postaviti zdravu komunikacijsku granicu, učitelju na roditeljskom sastanku treba objasniti zašto je njihov sin naredao jedinice.
Situacije u kojima se moramo postaviti, snaći ili jasno izraziti svoje mišljenje (makar se ono razlikovalo od mišljenja većine) su česte.

Izbjegavanje konflikata neće dovesti do toga da ih bude manje, već samo do osjećaja nedoraslosti za suočavanje s njima. Ako očekujemo da to netko radi umjesto nas, to znači da se stavljamo u poziciju nemoći i ovisnosti. Mi ne možemo to učiniti, ali netko drugi može i zato ga trebamo. Ako druga osoba to očekivanje ne ispuni, nastupa frustracija. Onda treba pronaći novo rješenje, mora se krenuti nekom novom stazom i tu je osnova napretka. U ovom primjeru napredak se sastoji od pronalaženja hrabrosti i vlastite snage za snalaženje u neugodnim ili konfliktnim situacijama.

Očekujući od drugih da se ponašaju na određeni način oduzimamo im mogućnost izbora da se ponašaju na svoj način, što dovodi do dvostruke štete. Prvo, sami sebi dajemo poruku da iz nekog razloga trebamo određeno ponašanje od druge osobe, što znači da je naše zadovoljstvo u tuđim rukama – ovisi o tome hoće li netko učiniti ono što želimo ili ne. Drugo, tom nekom dajemo poruku da ga ne trebamo takvog kakav jest, već onakvog kakav bi nama odgovarao. S koje god strane gledali – iz očiju onoga tko očekuje ili onoga tko ispunjava očekivanje – uspješno rješavanje ovakvih jednadžbi ne dovodi do trajnog zadovoljstva.

Kao netko drugi

Iz potrebe da udovolje tuđim očekivanjima ljudi se znaju naći u velikim životnim zavrzlamama. Odabiru zanimanja koja ih ne zanimaju, partnere koje ne vole, postaju roditelji onda kada to zapravo ne žele. Pritom su nesvjesni činjenice da ispunjavajući tuđa očekivanja svoje vlastite živote čine praznima. Radeći to dovoljno dugo, počinju se osjećati kao da propuštaju nešto od esencijalne važnosti, kao da ne žive svoj život, što je zapravo i istina. Živi ga netko drugi – onaj čija očekivanja bivaju ispunjena. Ni tom drugome (mada toga najčešće nije svjestan) to ne odgovara jer svakome od nas treba samo jedan jedini specifičan život – vlastiti.

Udovoljavajući tuđim očekivanjima ili očekujući od drugih da odlučuju i rade životne izbore umjesto nas kako bi nam „bilo lakše“ odustajemo od kontrole nad vlastitim životom, odustajemo od svoje slobode koja je jezgra osobnog napretka. Bez tog osjećaja zdrave kontrole i slobode izbora smo poput jarbola bez jedra. Tu je izvor naše životne snage i zbog toga je prihvaćanje odgovornosti jedna od najvažnijih stepenica osobnog razvoja. S druge strane, očekujući da će drugi donositi odluke i raditi izbore koje mi smatramo ispravnima ili najboljima, preuzimamo na sebe dodatan teret odgovornosti – ne samo za svoje već i za tuđe ponašanje. Najčešće je samo pitanje vremena kad će nam se to, poput bumeranga, vratiti. Kad netko napravi nešto što zapravo ne želi samo da udovolji drugome, očekivat će ili da mu se nekim vidom poslušnosti uzvrati, ili će se jednostavno naviknuti da umjesto njega odlučuje i radi izbore netko drugi.

Što smo spremniji preuzeti odgovornost za svoj život, to ćemo manje očekivati od drugih da udovoljavaju našim željama, da ispunjavaju naše potrebe i uklapaju se u naše planove i ideje. Jednako tako, ako se osjećamo odgovornima za vlastito ponašanje, teško ćemo se naći u situaciji gdje drugima dopuštamo da se svojim odlukama previše upleću u naše živote. Skladni odnosi ne zasnivaju se na očekivanjima i udovoljavanjima, već na povjerenju, jasnom izražavanju želja i odlučivanju unutar zdravih granica – unutar okvira vlastita života.