Krevet je bio jednostavan kao i soba, a sastojao se od metalnog okvira i madraca. Donja plahta prekrivala je madrac, a preko nje bila je prebačena gornja plahta. Sivi vuneni prekrivač čvrsto zategnut ispod madraca pružao mi je toplinu u hladnim noćima San Diega. Drugi je prekrivač bio stručno složen u četverokut na donjem dijelu kreveta.

Jedan jedini jastuk, koji je napravila neprofitna organizacija Lighthouse for the Blind, bio je smješten u sredini gornjeg dijela kreveta, pod pravim kutom u odnosu na prekrivač na dnu. Takva su bila pravila. Svako odstupanje od tih strogih pravila bilo bi razlog za odlazak na obalu gdje bih se kotrljao po plaži sve dok od glave do pete ne bih bio prekriven mokrim pijeskom – takve smo zvali „šećernim keksima“.

Iako se nisam ni pomaknuo, krajičkom oka mogao sam vidjeti instruktora.
Umorno je pregledao krevet. Sagnuvši se, provjerio je jesu li uglovi dobro zategnuti, a onda pregledao prekrivač i jastuk kako bi bio siguran da su pravilno postavljeni. Tada je iz džepa izvukao novčić i zavrtio ga nekoliko puta u zraku da mi pokaže kako slijedi konačni test. Na kraju je novčić bacio visoko u zrak, tako da je pao na krevet i odskočio. Odskočio je dosta visoko, toliko da ga je instruktor mogao uhvatiti.

Okrenuvši se prema meni, instruktor me pogledao u oči i kimnuo. Nije izgovorio ni riječ. Ispravno zatezanje kreveta nije nikakav razlog da vas pohvali. To se jednostavno očekivalo od vas. Bio je to moj prvi dnevni zadatak, stoga je bilo važno pravilno ga obaviti. Time ste pokazivali koliko ste disciplinirani, obraćate li pažnju na detalje, a na kraju dana bit će podsjetnik da ste napravili nešto dobro, nešto čime se možete ponositi, koliko god to bilo sitno.

Čitavo vrijeme u Mornarici pospremanje kreveta bila je konstanta na koju sam svakog dana mogao računati. Kao mladi poručnik korvete specijalnih mornaričkih snaga dodijeljen podmornici USS Grayback, namijenjenoj za posebne operacije, našao sam se u bolničkom odjelu, gdje su bila naslagana po četiri kreveta jedan iznad drugoga.

Duhoviti stari liječnik koji je upravljao bolničkim odjelom zahtijevao je da svakog jutra pospremim svoj ležaj. Često bi primijetio kako mornari ne bi mogli očekivati najbolju medicinsku njegu kad kreveti ne bi bili pospremljeni, a soba čista. Kako sam poslije saznao, ta je potreba za čistoćom i redom bila prisutna u svakom dijelu vojničkog života.

Trideset godina kasnije u New Yorku su srušeni tornjevi Svjetskog trgovačkog centra.
Bio je napadnut i Pentagon, a u zrakoplovu iznad Pennsylvanije poginuli su hrabri Amerikanci.

U vrijeme napada bio sam kod kuće i oporavljao se od teške ozljede zadobivene tijekom skakanja padobranom. U naš vojni stan smjestili su bolnički krevet te sam uglavnom ležao na leđima, nastojeći se oporaviti. Više od svega želio sam iskočiti iz tog kreveta. Kao svaki mornarički specijalac, žudio sam pridružiti se svojim kolegama u borbi.

Kad sam konačno bez ičije pomoći mogao ustati, najprije sam čvrsto zategnuo plahte, popravio jastuk i pospremio krevet da bude uredan za sve koji će ući u moj dom. Time sam pokazao da sam pobijedio ozljedu i vratio se svom životu.

Četiri tjedna nakon devetog rujna premjestili su me u Bijelu kuću, gdje sam sljedeće dvije godine proveo u novoosnovanom Uredu za borbu protiv terorizma. U listopadu 2003. godine već sam bio u Iraku, u našem improviziranom stožeru u bagdadskoj zračnoj luci. Prvih nekoliko mjeseci spavali smo u vrećama za spavanje na vojničkim ležajevima. Bez obzira na to, svakog bih se jutra probudio, savio vreću, jastuk stavio na uzglavlje i pripremio se za dnevne poslove.

U prosincu 2003. godine američke su snage uhitile Sadama Huseina.
Bio je zatvoren u maloj prostoriji. I on je spavao na vojničkom ležaju, ali imao je taj luksuz da je dobio plahte i prekrivač. Jedanput dnevno sam ga posjećivao kako bih se uvjerio da se moji vojnici pravilno brinu o njemu. Zamijetio sam da Sadam nije pospremao svoj krevet, što me pomalo zabavljalo. Plahte su uvijek bile zgužvane u podnožju ležaja i izgleda da je rijetko kad imao volje izravnati ih.

U idućih deset godina imao sam čast raditi s nekima od najboljih muškaraca i žena koji su se rodili u mojoj zemlji – od generala do vojnika, od admirala do mornaričkih novaka, od ambasadora do daktilografa. Amerikanci i Amerikanke raspoređeni daleko od svoje zemlje kao potpora ratnim naporima dolazili su svojom voljom, puno toga žrtvujući kako bi zaštitili ovu veliku naciju.

Svi su shvaćali da je život težak i da katkad gotovo ništa ne možete učiniti kako biste promijenili ishod zbivanja. U borbi vojnici pogibaju, obitelji tuguju, a dani su vam dugački, prepuni tjeskobe. Potrebno vam je nešto što će vam pružiti utjehu, što će vas motivirati da uopće ustanete iz kreveta, što će vam pružiti osjećaj ponosa u često iznimno ružnom svijetu.

No nije riječ samo o borbi. I svakodnevnom je životu potrebna svojevrsna struktura. Ništa ne može zamijeniti snagu i utjehu koju vam pruža vjera, ali katkad vam i nešto tako jednostavno kao što je pospremanje kreveta može pružiti snagu potrebnu za početak dana te zadovoljstvo kada dođe večer.

Želite li promijeniti svoj život, a možda i svijet, počnite tako što ćete najprije pospremiti svoj krevet!