Karta ujedinjenih ljudi

Gledam kartu Hrvatske na kojoj su istaknuti naši gradovi s brojem ljudi zaraženih koronavirusom. Podsjeća me na kartu kakvu obično gledamo u vrijeme praćenja izbornih rezultata.

Ali, gle čuda, na njoj nema međusobno suprotstavljenih boja raznih izbornih jedinica, nema podijeljene Hrvatske u kojoj smo navikli živjeti, već smo na toj karti svi jednako upozoreni na virus koji nam svima prijeti.

Paradoksalno je da nam jedino takve karte koje nam prikazuju prijetnju prirodnim katastrofama ili epidemijama mogu zorno prikazati našu zemlju ujedinjenom. Nama se ta slika na kojoj smo svi mi samo ljudi očito može ukazati jedino u doba neke krize. Čim ta ista kriza prođe, bojim se da ćemo se ponovno vratiti starim navikama, rutinama i raspravama, zaboravljajući na kartu naše zemlje na kojoj smo svi mi jednaki, onakvu kakva bi trebala i mogla biti u sve dane, a ne samo u dane globalne pandemije.

Ne banalizirajmo poljupce

Zamišljam tu istu kartu, ne samo Hrvatske, nego i svijeta. Ta zamišljena karta prikazuje sve naše i svjetske gradove koji su pobijedili koronavirus.

Pitam se - zar smo svi mi samo ljudi samo onda kad smo suočeni s prijetnjama ili bismo to mogli biti u sve dane? Zašto nikad ne želimo naučiti nešto o tome da je zajedništvo važnije od razjedinjenosti, pa čak niti nakon silnih ponavljanja lekcija koje nam daju i priroda i suvremeni svijet sa svim svojim izazovima?

Zašto nam za promjenu ljudskost ne bi postala rutina? Zašto bismo čekali viruse da nas podsjete kako smo upućeni jedni na druge?

Uzimali smo zdravo za gotovo rukovanje s ljudima koje susrećemo, poljupce i zagrljaje s nama dragim ljudima, a sada, potaknuti prijetnjom koronavirusa, odjednom shvaćamo koliko nam znači nečiji zagrljaj, poljubac, stisak ruke.

Banalizirali smo odlaske na koncerte, u kino ili kazalište, kako bismo preko noći uvidjeli koliko nam zapravo znači to zajedničko uživanje u glazbi, dobrom filmu ili predstavi s drugim ljudima.

Slike pustih ulica, trgova, parkova i sredstava javnog prijevoza te sablasni prizori praznih lokala, škola i ureda ispunjavaju nas tjeskobom i strahom.

Sjeti se da si čovjek

Nitko ne zna kako će i kada ta priča završiti. No, jedno je sigurno, sad kad smo svi mi ugroženi koronavirusom, bolje i jasnije vidimo i čujemo, srca nam jače kucaju i odjednom jedni drugima trebamo više nego inače.

Iz dana u dan svi mi postajemo sve svjesniji situacije u kojoj se nalazimo. Svi mi sad smo samo ljudi. No, zašto nam uvijek trebaju prijetnje prirodnim katastrofama i pandemijama kako bismo se sjetili da smo svi mi samo ljudi?

Ne bismo li se toga mogli sjetiti svakoga dana, uz jutarnju kavu? Ono, kad piješ kavu, čitajući usput jutarnje vijesti i sjetiš se da si samo čovjek. Kada bi barem ostalo na tome. Kada bi barem svaki čovjek mogao biti i ostati samo čovjek, ako ništa drugo, onda barem jednom tjedno...

Sve ideologije, sva moguća interesna opredjeljenja, kao i svi mogući životni identiteti, tako se barem ponekad čini, ljudima su izgleda pomutili i razum i svijest i stvorili im nepotrebna opterećenja, umjesto da su ih obogatili.

Jedni smo drugima dar. Naš život koji živimo je dar. Svaki novi dan koji živimo trebali bismo slaviti. Svakog jutra svakom je od nas novi rođendan i nova prigoda za ljubav, sreću i veselje u društvu s nama dragim ljudima.

Budimo jedni drugima dar

Sad dok smo svi mi samo ljudi koji nedostaju jedni drugima i čije je zajedništvo stavljeno u karantenu, mogli bismo napraviti pokoji screenshot naše svijesti, kako bi nas u dane nakon Korone ta snimka podsjetila koliko nam znači zajedništvo i koliko se naša sreća množi kada ju dijelimo u drugima, baš kao u poznatoj dječjoj pjesmi "Kad si sretan".

Trenutno jedni s drugima digitalnim putem dijelimo strepnju i strah, a kad sve ovo prođe, nadam se da ćemo poučeni tim iskustvom, s još većim žarom uživo jedni s drugima, dijeliti našu radost i da ćemo napokon naučiti cijeniti život, svaki novi dan, svaki novi udah i izdah, svaki stisak ruke, svaki zagrljaj i lijepu riječ, svaku prigodu za zajedništvo s drugima koje ne bismo smjeli bagatelizirati, baš kao niti svaki novi udah.

Svakoga dana svi mi automatski udahnemo 23.000 puta i to smatramo normalnim, ne razmišljajući puno o disanju kao takvom, već naše udahe uzimamo zdravo za gotovo. Ali, svatko će od nas jednog dana posljednji put udahnuti i izdahnuti zrak. Baš svatko. Zato, budimo zahvalni za svaki novi udah i zapjevajmo, dok još možemo i dok ne bude prekasno, pjesmu iz našeg djetinjstva: „...kadsisretanikadželišsdrugimdijelit'srećusvu..". I, budimo jedni drugima dar, budimo jedni drugima radost.

Više o autorici i blogerici Eliji Pekici Pagon i njezinoj knjizi "Wisdom of Aramis" potražite na www.pekica.com.