Jesam li trebala studirati medicinu?

Čitam blogove, motivacijske tekstove, primam poruke, gledam motivacijske i meditacijske videe… I ništa. Stojim u mjestu, ukopana.

Povremeno mi se glavom vrti bezbroj poslovnihideja, neke čak dovedem u prvi stupanj razrade, a onda mali čovječuljak u glavi počne kao djetlić kuckati da je tu ideju već netko realizirao ili se pita što je u mojoj ponudi posebno i vraćam se na početak.

Ostatak vremena provodim razmišljajući kako ništa ne vrijedim i kako sam trebala slušati mamu i studirati medicinu.Što je pošlo po krivu? I da li je krivo zaista krivo ili baš ono što mi treba?

Nikad više rob banke

Vrtim film unatrag. Negdje tijekom odrastanja sam shvatila da novac znači slobodu, slobodu da radiš ono što želiš i živiš kako želiš, uz par kompromisa.

Otuda je krenula i borba za stipendijama tijekom studiranja i hvatanje prvog posla u velikoj kompaniji, napredovanja, mijenjanja kompanija.

Kako zaraditi više da bih si mogla priuštiti više te nakon cijele strke imati toliko da dođem to razine na kojoj mogu reći samoj sebi: stop, odmori se, zaslužila si.

Napamet mi pada trenutak kad sam nakon otplate stambenog kredita dobila pismo banke u kojem mi banka sama nudi kredit pet puta veći od onog koji sam otplatila. Iako zapanjena mogućnošću raspolaganja tom svotom, ipak sam pismo zgužvala i samoj sebi rekla da nikad više rob banke.

Život u inozemstvu

Par mjeseci kasnije spakirala sam se i otišla iz Hrvatske. Ne zato jer ne volim svoju zemlju, ne zato jer nisam imala mogućnosti za dobar život, nego jednostavno jer sam u svojim 30-ima htjela vidjeti još svijeta, ne kroz putovanja nego kroz čari svakodnevnog života, a ni zarada nije za odbaciti.

Slijedilo je desetljeće nevjerovatnih iskustava, prekrasnih krajolika i ljudi, fascinantnih kultura.

Naravno bilo je i pljački, napada, i onih malo dobroćudnijih, ali jednako iritantnih, nedaća kao nestanak struje na tjedan dana (zato danas sretno plaćam račun za struju), probušenih guma jer je, eto, cesta loša, a ruku na srce ni auto nije nešto, i sličnih situacija. Uz svu strku, i oko posla i oko organizacije svog života, uspijevala sam raditi na izgradnji sebe i imati nekoliko hobija.

Uspjela sam, ali zaslužujem li sada odmor?

I tako, 20 godina korporacijskog svijeta je iza mene. Svima je poznat citat iz Alkemičara: Kada nešto istinski želiš, cijeli svemir se ujedini u želji da ti pomogne da to i ostvariš.

Otvorila mi se prilika da stanem na loptu, i zaista kažem samoj sebi: odmori se, zaslužila si uz nekoliko nekretnina više, prekrasan auto i novac na računu koji premašuje ono što mi je banka nudila pred desetak godina.

Svi kriteriji hrvatskog uspjeha su zadovoljeni. Ali, zašto ne mogu uživati u svom odmoru? Isto kao što je odlazak kod psihologa sramota, tako je ovdje sramota ne raditi ništa. Prvo pitanje s kojim sam se susretala po povratku bilo je što ću sad raditi?

Zašto osuđujemo odmor?

I onda sam uvijek nešto imala za izvaliti (u to doba sam imala i napola razrađen plan) i opravdavati svoj odmor do te mjere da: kao prvo pitanja su prestala, ali, kao drugo, u meni je ostao gorak osjećaj zbog kojeg ne mogu biti prepuštena odmoru. I u tome je paradoks cijele situacije.

Ne mogu se odmoriti i, tako blokirana, ne mogu ni razvijati poslovne ideje. Tapkam u mjestu. Ne osjećam se ponosnom na svoj uspjeh, ne osjećam se egzistencijalno sigurnom, ne osjećam se sposobnom. U cijeloj toj blokiranosti i moji hobiji stoje.

Dvadeset godina bila sam poznata kao radilicai meni samoj je sve ovo neprirodno.Zašto smo programirane da se ne znamo odmoriti? I zašto okolina osuđuje odmor?

Sabbatical godina

Realno, 13 godina sam zakasnila sa sabbatical godinom, ali nećemo sad o tome.

Koncept koji je na Zapadu uveden većinom se odnosi na studente i njihovu godinu pauze prije ulaska u svijet zapošljavanja. Kod već zaposlenih, povezuje se s terminom karijernapauza.

U Velikoj Britaniji, čak 75  % zaposlenih razmišlja o takvoj pauzi. Ona nije jednostavno period nezaposlenosti, već je to period u kojem izgrađujemo sebe, putujemo, odgajamo djecu, volontiramo, istražujemo što želimo raditi i slično.

Nažalost, u Hrvatskoj je to tabu jer ekonomske prilike ne dozvoljavaju velikoj većini pauzu u karijeri. Tko će plaćati režije i otplaćivati kredite u tom slučaju?

Kako ušutkati "dijetlića" u glavi

Trebala sam studirati medicinu. Ne bih nikad otišla iz Hrvatske i uvijek bih imala siguran posao, kaže dijetlić u glavi. A ovo sve što sad privređujem ionako treba biti samo dodatan prihod.

Dijetlić je neumoran. Kako ušutkati dijetlića? Napomena: self-help metode ne djeluju.

Još nisam došla do trenutka u kojem sam zahvalna na ovom periodu promišljanja o sebi. To je još jedan paradoks ovog mog odmora i još jedan detalj koji doprinosi osjećaju nesposobnosti.

Uz sve gurue i životne trenere, njihove tekstove i videe, ja ne mogu doživjeti taj trenutak prosvijetljenja i pokrenuti se. Nisam patnica, ni gubitnica, ali sam u blokadi, osobnoj blokadi.

Mudra osoba iz mog okruženja mi je, na moju kuknjavu o blokadi rekla da se ja još jednostavno očito nisam odmorila. 

Izvor: www.zeneinovac.com