Ostavila je vlastiti posao i preselila na Bali da bi brinula o slonovima

Iz svijeta ljepote i luksuza do prašume i brige o slonovima

Postavši globalnom voditeljicom projekta Rise Against Extinction koji je pokrenula organizacija za zaštitu životinja I Stand With My Pack (ISWMP) preselila se u Indoneziju. Cilj tog projekta je opstanak ugroženih vrsta na našem planetu, među kojima su slonovi na indonezijskom otoku Sumatri, kao i tamošnji nosorozi, tigrovi, orangutani, medvjedi...

Sumatranski nacionalni park Gunung Leuser, poznat i kao Leuser Ecosystem, posljednje je utočište na Zemlji za sve spomenute životinjske vrste, gdje zajedno obitavaju u divljini. Ova golema prašuma ujedno je posebno važna za cjelokupan život na planetu jer proizvodi čak petinu ukupne količine kisika u Zemljinoj atmosferi.

Zbog izuzetne bioraznolikosti Gunung Leuser često nazivaju rajem, no sve je manje idiličan i ne sliči raju. Proizvođači palmina ulja i kaučuka, naime, nastoje iskrčiti prašumu kako bi svoje plantaže proširili, a krivolovci vrebaju životinje, osobito slonove jer i dalje vlada velika potražnja za njihovim kljovama, odnosno slonovačom.

Živim neopterećeno i ne zanimaju me potrošački trendovi

„Još prije dva desetljeća u ovom je području živjelo 50.000 sumatranskih slonova, a danas se procjenjuje da se njihov broj kreće od 2500 do 2800. Ako slonovi nestanu, to se tiče svih nas jer oni su ključni za ravnotežu u ekosustavu. Slikovito rečeno, održavaju 'infrastrukturu' prašume, čineći je prohodnijom i prozračnijom, a to, među ostalim, znači da pospješuju proizvodnju kisika. Slonovska stopala ostavljaju velike udubine u tlu te se u njima nakuplja kišnica, pa druge životinjske vrste tako nalaze pitku vodu“, objašnjava Jasminka.

Među njezinim je zadaćama da u sklopu projekta Rise Against Extinction na globalnoj razini nadgleda, povezuje i usklađuje akcije obnove staništa za sumatranske slonove (primjerice, otkupljivanje područja na kojima su bile plantaže i njihovo ponovno pošumljivanje), kao i akcije kojima se sprečavaju sukobi ljudi i slonova. Na taj način i druge divlje životinje dobivaju sigurnije stanište.

Uvid u srce sumatranske divljine potaknuo je Jasminku da u potpunosti promijeni svoje „stanište“ i stavove. Razdijelila je ili rasprodala gotovo sve što je posjedovala u Zagrebu, od kozmetičkog salona koji je prepustila dugogodišnjim suradnicama, do pokućstva, knjiga, odjeće i drugih (bez)brojnih predmeta prikupljenih u tipično zapadnjačkom načinu života.

„Trebalo mi je mnogo energije da svoje stvari, od onih najmanjih poput USB memorijskih stikova do najvećih poput perilice rublja, zbrinem na održiv način, kako bi i dalje ostali 'udomljeni'. Sad živim neopterećeno, među ljudima koji nisu skloni materijalizmu i ne zanimaju ih potrošački trendovi. Kažu da je u tropima dovoljno imati nekoliko haljina i majica te dva para japanki, i to je doista tako“, kaže Jasminka koju su njezini indonezijski prijatelji i suradnici prozvali Jazz.

Taj lepršavi nadimak odgovara njezinoj novoj svakidašnjici u priobalnom selu Canggu na otoku Baliju. Ujutro je razbuđuje, a navečer uljuljkuje u san šum Tihog i Indijskog oceana koji se susreću u indonezijskom arhipelagu. Obožava hodati bosa i pijuckati kokosovu vodu iz svježe ubranih plodova. Postala je veganka, što je u indonezijskom podneblju vrlo jednostavno jer se prehrana tradicionalno temelji na obilju ukusnog voća, povrća, riže i začina.

Najljepši rođendanski dar

U Indoneziji je otkrila novu lakoću i smislenost postojanja. Sada, gledajući to s odmakom, svjesna je da se to nije dogodilo u hipu, nego je želja za preokretom dugo tinjala u njoj.

„Proteklih deset godina najviše sam se bavila tretmanima u salonu, poslovnom papirologijom, planiranjem... Slobodni dani bili su rijetkost, uopće nisam imala pravi godišnji odmor. Otkad se moja prijateljica Irena Bartolec, učiteljica ashtanga joge, nastanila u Canggu na Baliju, često me pozivala da je posjetim.

Napokon sam u ljeto 2017. godine odlučila otići k njoj i za rođendan sam si darovala avionsku kartu za Bali. Dva sam tjedna istraživala Canggu i okolicu, upijajući kulturu, običaje, prekrasnu prirodu, finu hranu... Kad sam se vratila u Zagreb, znala sam da moram ponovo otići u Indoneziju. Tako je sve počelo“, prisjeća se Jasminka koja je nakon mjesec dana u rukama opet imala avionsku kartu za Bali – ovaj put za boravak od tri i pol tjedna, iako je znala da neće biti lako organizirati rad u salonu dok ona opet bude na drugom kraju svijeta. Naposljetku je uspjela sve posložiti tako što je po cijele dane radila prije putovanja, kao i po povratku, da bi nadoknadila svoje izbivanje.

„Za moga ponovnog boravka na Baliju još sam se više zaljubila u selo Canggu i cijeli otok. Zadivili su me i okolni otoci Nusa Penida i Nusa Lembongan, no odlazak na Sumatru promijenio je moj život iz korijena. Naime, već dulje vrijeme aktivistica sam za zaštitu životinja, a uoči drugog putovanja u Indoneziju doznala sam da se na Sumatri nalazi nacionalni park Leuser Ecosystem gdje se tamošnje vrste slonova i drugih životinja nastoje spasiti od izumiranja. Dok sam razmišljala kako ću uopće stići tamo (jer ta je prašuma od Balija udaljena četiri sata leta, a potom još i četiri sata vožnje automobilom), javila mi se kolegica koja poznaje djelatnike Leuser Ecosystema! Doista, u životu ništa nije slučajno, sve se događa u pravo vrijeme“, tvrdi Jasminka.

Sve se povezalo tako što je istoga dana kad je poželjela posjetiti prašumu Leuser, Jasminka telefonski razgovarala s Alexandrom Schiffer, predsjednicom američke organizacije I Stand With My Pack (ISWMP) koja zbrinjava napuštene i zlostavljane pse i druge životinje u Los Angelesu, a podržava i zaštitu životinja širom svijeta. Bio je to uobičajen telefonski poziv jer Jasminka je s Alexandrom već godinama surađivala u hrvatskim i regionalnim projektima zaštite životinja. Usput su razgovarale i o Jasminkinim planovima da s Balija ode na Sumatru i ustanovile da se preko ISWMP-a može izravno povezati s tamošnjim aktivistima. Pustolovina je započela!

Zapadnjački tempo života onemogućuje nas da razmišljamo svojom glavom

Po dolasku na Bali odletjela je dalje na Sumatru i provela tjedan dana u selu Tangkahan, na rubu nacionalnog parka Leuser Ecosystem, gdje se brinu o slonovima spašenim iz sukoba s ljudima.

„Bilo je to nezaboravno iskustvo, ne samo zbog tih prekrasnih životinja koje su osvojile moje srce, nego i zato što sam tamo doputovala sama i boravila u prašumi među potpunim neznancima, bez telefonske veze. Nije mi bila ni potrebna jer sam se snažno emocionalno povezala s tamošnjom zajednicom i njihovim problemima. Dok se na Zapadu opušteno gricka čips i mnogi drugi proizvodi s palminim uljem, zbog tog se ulja u Indoneziji uništavaju golema prostranstva divljine, a ljudi za malo novca teško rade na plantažama. Postala sam svjesna da kao pripadnica zapadnjačkog društva snosim dio odgovornosti za to te da želim svojim djelovanjem pridonijeti promjeni nabolje“, ističe Jasminka.

Kad se nakon drugog putovanja vratila u Zagreb, potkraj 2018. godine, mjesecima je preispitivala sebe: treba li sve čime se dosad bavila ostaviti za sobom i preseliti se u Indoneziju? Ponovo ju je razgovor s Alexandrom Schiffer odveo bliže tomu jer Alexandra joj je kao predsjednica organizacije I Stand With My Pack predložila da postane globalnom voditeljicom projekta za zaštitu ugroženih životinjskih vrsta Rise Against Extinction koji se provodi širom svijeta, uključujući Sumatru.

Prije konačne odluke, Jasminka je proljetos napravila generalnu probu provevši u Indoneziji tri mjeseca, s još snažnijim osjećajem da tamo pripada: „Indonežani su vrlo otvoreni i ljubazni, a sviđa mi se i njihova ležernost. Gdje god dođete, oko vas su ljudi s kojima se možete družiti. U njihovu načinu života ime neke posebne ugode i mekoće.“

Prihvativši Alexandrinu ponudu, Jasminka se početkom 2020. godine preselila na Bali, u omiljeni joj Canggu, nazvavši ga bazom iz koje će, prema potrebi, odlaziti na Sumatru, u središnjicu ISWMP-a u Los Angelesu i u rodni Zagreb.

„Moja misija nije samo zaštita životinja i ekosustava nego i osvješćivanje ljudi da se trebaju osloboditi konzumerizma. Ni sama prije nisam bila svjesna koliko me zapadnjački tempo života onemogućuje da razmišljam svojom glavom. Više se ne obazirem na reklamne poruke; jednostavno gledam svijet onakvim kakav on jest, a ne kakvim ga predstavljaju da bi trebao biti“, kaže Jasminka. Ističe da ju je poduzetničko iskustvo naučilo da neprestano treba raditi na sebi, postavljati si ciljeve na duge staze i imati hrabrosti upustiti se u nešto novo.

„Drago mi je što je moja priča drugima inspirativna, a bit će mi još draže ako ih time potaknem da barem u najmanjoj mogućoj mjeri ostvare pomak nabolje; živeći jednostavnije i smislenije, njegujući i čuvajući svijet koji svi trebamo dijeliti. Ne možemo samo govoriti da želimo promjenu, nego mi sami trebamo biti ta promjena“, zaključuje Jasminka Herceg.