Tko crpi a tko daje energiju

Kad netko izađe iz veze, zna se dogoditi da ovog drugog naziva parazitom. Ružna riječ za osobu koja je na neki način osuđena da uzima, no osjećaj iskorištenosti i uskraćenosti od strane „parazita“ itekako je stvaran i zahtijeva posebnu pažnju jer je ova dinamika široko raširena. U svrhu ove kolumne, one koji „parazitiraju“ nazvat ću „uzimatelji“, a one koji im bivaju domaćini nazvat ću „davateljima“.

Riječ „domaćin“ ovdje nije slučajno odabrana. Svatko od nas je od samog početka života jedna vrsta energetskog sustava. Na tjelesnoj, emotivnoj, mentalnoj razini, primamo ono što nas hrani, izbacujemo ono što nam je nepotrebno ili štetno. Obitelj kao cjelina također je energetski sustav koji se u području psihoterapije često naziva obiteljskim poljem.

Uzimatelju je sasvim prirodno da se netko o njemu brine

Htjeli mi to ili ne, svako obiteljsko polje ima svoje manjkavosti, zapetljaje, mrlje - koju god riječ upotrijebili, nećemo promašiti. Bit je u tome da nijedno obiteljsko polje nije savršeno. Isto tako, htjeli mi to ili ne, na nekoj nevidljivoj razini svatko od nas cijelo svoje obiteljsko polje zadržava u sebi ili oko sebe - kako god vam je jednostavnije to predočiti.

Pa kad se netko udomaći u energetskom sustavu bliske osobe, to znači da je instinktivno uočio njenu ili njegovu slabost i upravo na tome mjestu zavladao, odnosno, na neki način se uselio.

Na primjer, velikodušnost je lijepa osobina. No, ako morate biti velikodušni da biste se osjećali dobrom, snažnom ili omiljenom osobom, to je ujedno i vaša slabost. Davatelj na nekoj razini mora davati, to mu je upisano u obiteljsko polje i to doživljava kao dio svog identiteta. S druge strane, uzimatelju je sasvim prirodno da mu se daje i da on ne mora davati. Uzimatelj se osjeća važnim, snažnim ili omiljenim upravo onda kad mu se daje.

Drugi primjer je primjer brige o drugome kad mu je teško. Davatelj se na neki način mora brinuti o drugome jer se osjeća loše ako nije usmjeren na njegove potrebe. Dok je, s druge strane, uzimatelju sasvim prirodno da se netko o njemu brine i nije mu prirodno pobrinuti se za drugoga.

Spoj davatelja i uzimatelja može djelovati kao zacjeljujuća cjelina, ali...

Pritom, u obiteljsko polje koje je davatelj naslijedio i koje nosi u sebi upisan je osjećaj uskraćenosti ili iskorištenosti, pa mu je to nekako prirodno i često podsvjesno teži upravo takvim odnosima u kojima će se osjećati uskraćeno ili iskorišteno, baš kao što se osjećao u svom domu. A u obiteljsko polje koji uzimatelj u sebi nosi upisan je osjećaj privilegiranosti kad se drugi brine o njegovim potrebama i osjećaj prava na pomoć drugoga.

Predočimo li si obiteljsko polje koje odrasla osoba naslijedi od svojih primarnih obitelji kao energetsku kuglu oko tijela, ondje gdje su davatelji konkavni, uzimatelji su konveksni. I zato taj spoj davatelja i uzimatelja može djelovati kao magična, zacjeljujuća cjelina. Ona to neko vrijeme zaista i može biti, ali nakon toga nastupaju problemi. I uzimatelj i davatelj počinju osjećati da takva cjelina nije ono što im je esencijalno potrebno.

Vide li svoje ponašanje energetski paraziti?

Uzimateljima je puno teže sagledati sebe jer je, općenito gledano, ono što rade destruktivno prema drugome. Ta negativna slika o uzimateljima, koji se ponekad zbog toga nazivaju i energetskim parazitima, sprečava ih da sagledaju obiteljsku dinamiku koja ih je takvima učinila.

Najčešće, sve što žele jest pobjeći od te negativne slike o sebi, a to ih vodi prema onima koji će ih vidjeti pozitivnima i dobrima, odnosno, prema novom davatelju koji je konkavan i koji njihovu konveksnost neće vidjeti kao agresiju nego kao ispunjenje.

Davatelji imaju puno veću mogućnost sagledavanja sebe jer su ionako naviknuli grešku tražiti u sebi, a ne u drugome. Njihovo učenje iz odnosa s uzimateljem može rezultirati prepoznavanjem prikrivene agresije, zanemarivanja vlastitih potreba i vlastitih zdravih granica…

A to je proces koji je, kao i svi transformacijski procesi, s jedne strane neugodan, a s druge strane ugodan. Neugodan je jer se javlja razočaranje zbog nemogućnosti ispunjenja „na prirodan način“, povezivanjem s drugim. Taj prirodan način esencijalno zapravo nije prirodan, ali se čini prirodnim zbog navike traženja takvog ispunjenja u drugome.

Davanje nije beskonačni resurs

Ono što je u tom procesu ugodno jest povratak sebi. Te dvije riječi - povratak sebi - toliko smo puta već čuli i pročitali. Ali, kako je vratiti se sebi moguće na toliko razina, te dvije riječi uvijek su pravi izbor. Konkavni dio koji davateljima nedostaje, naime, može biti ispunjen samo iznutra, vlastitim kapacitetima koji su prije bili ulagani u brigu o uzimatelju i davanje uzimatelju koji, pak, nema razvijen osjećaj za pravedan odnos davanja i primanja te ne može stremiti ravnoteži i harmoniji u odnosu jer je naviknuo da gubitak drugoga znači njegov dobitak.

Stoga su davatelji nositelji pozitivne promjene, kako u svojim životima, tako i u obiteljima i društvu općenito. Davatelji brigom o sebi i davanjem sebi jačaju kapacitete za davanje ondje gdje im se vraća, gdje postoji aktivna razmjena energije umjesto gubitka koji se događa ulaganjem energije u uzimatelja.

Zato trebamo biti pažljivi u svojim davanjima. Ona nisu beskonačni resursi za druge. Davanja su tu da griju i revitaliziraju ponajprije nas. Kad je sačuvana unutar zdravih osobnih granica, esencijalna energija našeg bića može puno više. Ako je sačuvana unutar zdravih osobnih granica, esencijalna energija našeg bića ima vrijednost koja joj po njenoj vlastitoj prirodi pripada.