Preseljenje na selo ukazalo nam je na prave životne vrijednosti

Prvo smo ljeto živjeli u šatoru a kuhali u štagljlu, wc je bio civilizacijski skok

Prvih nekoliko godina ovaj bračni par na svom je seoskom imanju boravio samo povremeno jer je staru trošnu kuću, okruženu hektarom i pol zapuštene okućnice, trebalo urediti za život. Budući da je Ljiljana završila tečaj permakulturnog dizajna za obnovu, željeli su koristiti samo prirodne i lokalne materijale, ali kako su u tome bili potpuni početnici, svaki posao počinjao je kao pionirski eksperiment.

„Bilo je teških trenutaka, neočekivanih i neugodnih situacija“, prisjeća se Edo Popović, ali ni u jednom trenutku nismo poželjeli odustati. Najzeznutije je bilo kad smo glinom i slamom izolirali kuću iznutra pa se to sporo sušilo. Trebalo je proći šest mjeseci da kuća postane pogodna za stanovanje. Tog smo kišnog ljeta živjeli u šatoru, kuhali u štaglju, a na zahod smo i narednih nekoliko godina nastavili ići u prirodu, i zimi i ljeti, sve dok prije tri godine nismo uredili zahod u kući. To je bio pravi civilizacijski skok.“

Na odluku o konačnom preseljenju i cjelogodišnjem boravku u kući, koja je u njima godinama sazrijevala, potaknula ih je neobična situacija.

„U kući se krajem ljeta 2018. omacila jedna mačka. Nismo htjeli uzmaknuti, okrenuti glavu, praviti se kao da nas se ne tiče njezina sudbina. Preuzeli smo odgovornost do kraja. Tada kuća još nije bila uređena za dulji boravak zimi, nismo imali dovoljno drva i odgovarajući štednjak, no u nekoliko tjedana sve smo to sredili i uselili se“, pričaju vlasnici imanja.

Vrijeme bez sata i stresa

Međutim, rekonstrukcija kuće i uređenje okućnice još traju. Dosad su u prizemlju, uklonivši pregradne zidove, uredili kuhinju, dnevni boravak, mjesto za spavanje i radni prostor, a ovoga ljeta planiraju otpočeti radove u potkrovlju – postaviti novi krov, hidroizolaciju i novi pod. Za pokrov neće, kao što je uobičajeno, koristiti crijep, nego ogorene jelove daske.

„Riječ je o staroj japanskoj tehnici ogorijevanja koju smo isprobali radeći fasadu sjevernog zida, a sad ćemo ogorenim daskama pokriti i krov kuće“, pojašnjavaju Ljiljana i Edo pohvalivši se da im je stolar izradio majstorsku repliku ulaznih vrata od sibirskog ariša.

U kuću je uvedena i struja i voda, a odnedavno i 4G internet, ali par je opremljen i za dulja razdoblja izostanka tih civilizacijskih blagodati. „Imamo svijeće, možemo kuhati na plinu i drvima, na zahod možemo u šumu, a vodu za umivanje i kupanje grabiti iz čatrnje u dvorištu“, ističu jednoglasno.

U ovom svom komadiću raja ne mare za kazaljke na satu te se smjenama dana i godišnjim dobima povinuju živeći po zen filozofiji - toliko jednostavnoj, a ipak mnogima nedohvatljivoj: jedem kad sam gladan, pijem kad sam žedan, odmaram kad sam umoran, spavam kad sam pospan.

Od Zagreba ih dijeli samo sat vremena vožnje, ali grada se rijetko zažele. „Najljepše od svega jest što ovdje nema debelih slojeva smoga, smrada s Jakuševca, parkirališnih zona, nadzornih kamera, trgovačkih centara, sajamskih štandova koji su preplavili zagrebačke pločnike, pješačke zone i trgove, gdje uvijek vlada gužva, terasa kafića i sličnih gnjavaža“, zadovoljno priča 63-godišnji Edo.

Priznaje da mu je na selu jedini problem što nema liječnika, o čemu čovjek više razmišlja kad je stariji. No, usprkos ozbiljnoj bolesti koja ga posljednjih godina muči, trenutno se pisac dobro osjeća, a to može, među ostalim, zahvaliti i promjeni prehrane. Naime, jelovnik ovih novopečenih žitelja sela baziran je na sezonskim namirnicama i samoniklom bilju koje raste i dozrijeva u vrtu, voćnjaku ili u šumi te namirnicama koje kupuju od lokalnih uzgajivača i proizvođača.

Kod ekološkog uzgoja nema boljeg učitelja od prirode

Hranu uzgojenu bez pesticida i kemikalija, jer zagovaraju ekološki uzgoj poštujući načela prirodne poljoprivrede koja detaljno opisuju u svojoj knjizi, osigurava im nekoliko manjih vrtova rasutih po imanju. Oni su trenutno u stanju mirovanja, ali planovi ovog bračnog para za obradu tla ne miruju dok iščekuju proljetne izdanke.

„Jesenas smo u voćnjaku, kod stare jabuke gdje je zemlja rahla i bogata humusom, posadili luk srebrenac i češnjak. Baš me zanima što će od toga ispasti. Na parceli koju smo namijenili za ambiciozniji vrt zabili smo stupove, a u veljači ćemo rastegnuti žičanu ogradu da nam srne ne bi pojele povrće. Naime, srne na našem imanju uobičajen su prizor, poput ptica. Dosad smo ondje sadili rajčicu, peršin, blitvu, mrkvu i još ponešto, a ovog ćemo proljeća krenuti ambicioznije. Ovih dana siječem i kolce za konstrukciju koja će nasad rajčice štititi od kiše. Bit će to pravokutna sjenica na koju ćemo pokrov navlačiti samo kad počne kiša. Nismo ljubitelji klasičnih, fiksnih staklenika jer vjerujemo da povrće treba biti izloženo suncu, baš kao i naša koža, te da nije posve isto dozrijeva li ono ispod stakla ili ispod neba“, objašnjava Edo.

Smatra da nema boljeg vrtlara i učitelja od prirode:„Nastojimo učiti promatrajući u raznim godišnjim dobima livadu, šumu, tlo na našem imanju, kako se ponašaju, koje samonikle biljke ondje uspijevaju i što bismo, s obzirom na tlo i količinu sunca i sjene, mogli posaditi. Nekad u tome uspijemo, a nekad ne, no radimo i učimo. Učenje nikad ne prestaje.“

Učeći od majke prirode i metodom pokušaja i pogreške, ovaj se bračni par od apsolutnih početnika preobrazio u prilično vješte poljoprivrednike. Ipak, još nisu dosegnuli razinu potpune samodostatnosti, barem kad je riječ o hrani.

Ono što ne mogu uzgojiti, ubrati ili pronaći u susjedstvu, na primjer rižu, maslac i tjesteninu, kupuju u trgovini, iako je, ističe Edo, najbolja tjestenina ona koju mu napravi supruga Ljiljana, ona od pšeničnog brašna s aktivnim ugljenom, kupljenim u jednoj kmetiji u Sloveniji. Tu osim brašna kupuju i heljdine žgance i zobene pahuljice. Kruh i peciva također su najbolji u domaćoj verziji, i to iz njihove obnovljene krušne peći.

„Volimo jednostavnu hranu - najčešće pripravljamo variva, salate i pite“, otkriva Edo. Kaže da se na selu vrlo jednostavno hraniti od ožujka do listopada, kad sve raste i buja - i samonikle biljke i one kultivirane - a zimi se oslanjaju na bogatu zimnicu.

Lekcije koje su proteklih sedam godina naučili boraveći u selu u kojemu zimi dimi iz samo četiri dimnjaka, zajedničkim su snagama zapisali u novoobjavljenoj knjizi Zapisi iz Stranice Gornje (Naklada OceanMore).

Ovaj svojevrstan dnevnik sa sela oda je ciklusima prirode, seoskim radovima i jednostavnom življenju naših predaka u kojoj autori gotovo dječjom radoznalošću otkrivaju suživot s prirodom i životinjama.

Svojim nas iskrenim i detaljnim opisima svakodnevice uvlače u svaku poru svog života. Gotovo je moguće osjetiti miris drva koje se suši za potpalu, čuti vjetar u krošnjama ili riku jelena, podijeliti njihovu sreću zbog otkrića novog stabla lipe na rubnome djelu imanja, okusiti slast prvih šumskih jagoda, osjetiti zavist zbog bogate ostave gdje na police skladište hranu dostatnu za mjesec dana i smijati se sceni kad hranom podmićuju mačke da bi im ustupile mjesto na klupi pokraj peći. Ponekad su, kaže Edo, potrebni i takvi nestašni trikovi jer ravnopravno kohabitiraju s čak šest mačaka i psom mješancem.

„Živeći s njima, shvatio sam kako ljudi previše pričaju i govor im uglavnom služi da bi lagali, varali, pretvarali se“, iskren je autor. „Izjavio sam nedavno da sam s ljudima završio svoje i to je tako. Naravno, neću izbjegavati ljude, niti ću živjeti u potpunoj izolaciji, to je, uostalom, nemoguće u današnjem svijetu. Ali ću u najmanjoj mogućoj mjeri sudjelovati u ljudskim poslovima i ritualima, biti kotačić sustava. Mačke i psi savršeno su društvo. Tu nema pretvaranja, nema muljanja, nema skrivenih namjera, u tom svijetu sve je jasno. Bolje i ugodnije društvo i smislenije druženje ne mogu zamisliti.“

Najvažnije je u krevet lijegati miran i zadovoljan

Objašnjava kako ladanjski mir i tišina pogoduju njegovom književnom stvaralaštvu:

„Trenutno radim na novom romanu, pišem bilješke za eseje o području gdje se dodiruju priroda i književnost te mnogo čitam... Kasna jesen, zima i rano proljeće pravo su vrijeme za pisanje i dokolicu. Dokolica je jako važna. Moderni čovjek posve je izgubio to vrijeme.“

Gotovo meditativna dokolica u kojoj Ljiljana i Edo uživaju u Stranici Gornjoj pruža im sve ono za čime su tragali: prisutnost u sadašnjem trenutku, slobodu i samodostatnost. Odabravši nove uloge, ovaj je bračni par dobio priliku preuzeti potpunu odgovornost nad svojim životima: „Radimo poslove koji nas ispunjavaju i zadovoljavaju naše potrebe, živimo život koji ne određuju naše profesije i naša zanimanja, nego život sam.

Promijenili smo se kao osobe živeći i radeći ovdje, postali smo uravnoteženiji, jednostavniji, svjesniji onoga što je veoma važno, što je manje važno, a što posve nevažno. Otresli smo se kojekakvih tlapnji i besmislica, kao što su položaj u društvu, moć, uspjeh, novac, potrošačka groznica..."

Zaključuju da su, od važnih životnih lekcija, naučili da se život ne sastoji od velikih gesta i događaja, nego od malih, svakodnevnih stvari: „Kad se sve zbroji i oduzme, najvažnije je noću u krevet lijegati miran i zadovoljan i buditi se ujutro sretan.“