Neki šire zarazu, drugi je 'pokupe'
„Koliko je nečija emocija zarazna, ovisi o izražajnosti osobe koja tu emociju proživljava. Što je netko izražajniji u iskazivanju emocija, veći su izgledi da će okolina poprimiti isti izraz i doživjeti tu emociju“, iznio je u istraživanju John Cacioppo, profesor psihijatrije sa Sveučilišta u Chicagu.
Dok su neki ljudi sposobniji zaraziti druge svojim emocijama, ugodnim ili neugodnim, drugi su skloniji preuzimati tuđa duševna stanja. Ljudi koji su izražajniji i čije su emocije uočljivije na licu, držanju, gestama i govoru snažnije prenose svoja stanja na okolinu. Oni pak koji imaju jače unutrašnje reakcije, primjerice ubrzani puls, mučninu ili grč u želucu, dok izvana djeluju hladno, lakše će prihvaćati tuđe emocije nego prenositi svoje.
Ako vam je partner depresivan, imate 40% više šanse da budete i vi
Emocionalna zaraza događa se u djeliću sekunde, a hoće li nečije raspoloženje utjecati na vas duboko, površno ili nikako, ovisi o vašem raspoloženju i ustrojstvu vašeg mozga. Ako netko ima genetsku predispoziciju za dobro raspoloženje i okružen je vedrim ljudima, i sam će postati sretniji; tko je podložniji depresiji i nalazi se u blizini potištenih i tužnih ljudi, i sam će potonuti.
Također, što nam je osoba bliskija, utjecaj njezina raspoloženja na nas bit će veći. Primjerice, ima li jedan supružnik bipolarni poremećaj ili depresiju, njegov partner ima 40 posto veći rizik od prosjeka da „zaradi“ depresiju... Istraživanja su pokazala da i sustanari u studentskim domovima u većoj mjeri obolijevaju od depresije ako im se razbolio cimer.
Nesvjesno oponašamo tuđe izraze lica
„Ljudi su skloni nesvjesno oponašati tuđe izraze lica. Onaj tko oponaša nečije izraze može i sam razviti duševno stanje u kojemu se nalazi dotična osoba“, kaže Igor Galynker, profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Alberta Einsteina u New Yorku.
Među istraživačima koji su se posvetili tom fenomenu su Šveđani sa Sveučilišta u Uppsali, koji su dobrovoljcima po 30 milisekundi puštali fotografije sretnih i ljutitih lica. Nijedan dobrovoljac nije bio svjestan kakva mu je fotografija u kojem trenutku prikazana, no mozak je registrirao svaki prizor i odaslao odgovarajući živčani impuls mišićima lica: nakon svake fotografije promatraču je zatitrao određeni skup facijalnih mišića, stvarajući upravo onaj izraz lica koji odgovara prikazanoj emociji.
Stvar ne završava na mišićnim pokretima. Poprimanje potištene ili prestrašene grimase zavarava mozak inače dobro raspoloženih ljudi te aktivira moždane centre koji reguliraju potištenost i strah.
I namješten osmijeh vrijedi
Izbjegavanjem tjelesnog držanja i grimasa svojstvenih stanju potištenosti donekle se možemo zaštititi od upadanja u mračno raspoloženje. Dakle, i dok sjedite i dok stojite ili hodate, držite se uspravno, a lice razvucite u osmijeh. Vaš će mozak to protumačiti kao signal da ste doživjeli nešto ugodno i ako se to uistinu nije dogodilo. Ako vas je strah da će vas zbog „kreveljenja“ netko proglasiti čudakom, namještajte osmijeh samo kad ste sami.
No to nije dovoljno za obranu od neželjenih emocija. Istraživanja u kojima se ispitanicima snimala moždana aktivnost dok su im pokazivane slike nasmiješenih i namrštenih lica pokazala su da se dijelovi mozga odgovorni za sretne, tužne i tjeskobne osjećaje automatski aktiviraju. A tada i sami doživljavamo emociju za koju je taj dio mozga zadužen. Ta se pojava zove empatija, što doslovno znači prijemčivost na tuđe duševno stanje, sposobnost ne samo prepoznavanja tuđih osjećaja i raspoloženja nego i doživljavanje tih duševnih stanja. A to se odvija uglavnom neovisno o našoj volji.
Mogli biste zaključiti da je vedre i tužne emocije jednako lako ubrizgati okolini, no nije baš tako. Ako ste jako pozitivni u društvu ozbiljno potištene ili zabrinute osobe, vjerojatnije je da ćete ju dodatno ozlojediti. Nečija neobuzdana sreća na onoga tko pati ima jednak učinak kakav bi na gladnoga imao prizor ljudi koji se goste na banketu. Dok će ljudi u neutralnom ili dobrom raspoloženju uvijek povoljno reagirati na prisutnost nekog sretnog i veselog, nesretan će pojedinac postati još nesretniji ako mu netko nameće svoje pozitivne emocije.
Znači li to da, kako savjetuju neki nepromišljeni popularni psiholozi, treba izbjegavati depresivne i napete ljude? To nikako. Jednako bi „humano“ bilo savjetovati izbjegavanje ljudi koji šepaju, kreću se u kolicima ili imaju akne. Jedino opravdanje za udaljavanje od teških emocionalnih patnika jest da i sami bolujete od ozbiljne depresije ili anksioznosti. U takvom stanju vjerojatno ne biste mogli pomoći drugima, a vaša bi se duševna patnja produbila.
Priča o Supermanu i Robinu Williamsu
Ispravan način komunikacije s nekim tko trpi od duševnih boli zahtijeva svladavanje posebne tehnike. Potrebno je povezati se s depresivnom ili tjeskobnom osobom na njezinoj emocionalnoj razini, poručujući joj da razumijete njezino stanje i da s njome suosjećate. Tek nakon toga možete polako pokazivati bolje raspoloženje i nuditi ohrabrenje i optimizam, prateći slijedi li vas sugovornik ili ne.
Malo više slobode smijete si dopustiti ako imate istinski komičarski dar. Christopher Reeve, najpoznatiji filmski Superman, pripisao je svoj duševni oporavak tijekom mukotrpne rehabilitacije od loma kralježnice 1995. prijatelju glumcu Robinu Williamsu. Poznati je komičar u bolesničkoj sobi izvodio humoristične skečeve posebno pripremljene za Reevea.
„U osobito tmurnom trenutku, vrata moje sobe su se širom otvorila, a kroz njih je upao zdepasti tip s naočalama, odjenut u bolničarsku uniformu. Govoreći ruskim naglaskom, čovjek je rekao da mi je došao izmasirati stopala i namazati kurje oko čudotvornom mašću“, napisao je Reeve u memoarima. Bio je to Robin koji je izvodio svoju ulogu iz jedne komedije. „Prvi put od nesreće, nasmijao sam se“, napisao je Reeve. „Moj mi je stari prijatelj pomogao shvatiti da će stvari sa mnom, ovako ili onako, biti u redu.“
Model: Nadja B. (Talia)
.png)
.png)
