Zašto neki završe u toksičnim odnosima

Ljudi su vrlo senzibilna bića. Osjećamo tuđe namjere. Koliko god se netko pravio da su mu namjere dobre, na instinktivnoj razini možemo prepoznati loše namjere. Isto tako, osjećamo i dobre namjere. Sve bi to bilo jednostavno kad bismo svoje instinkte mogli uvijek pratiti i štititi se od loših namjera, a prihvaćati one dobre. No, odrastajući, mnogi od nas morali su se nositi s lošim namjerama ljudi koje nismo mogli izbjeći jer kao djeca nismo imali baš puno ovlasti nad svojim životom.

Ako smo kao djeca često bili izloženi nečijim lošim namjerama (naročito ako su te loše namjere dolazile od ukućana), u svrhu prilagodbe, naši instinkti koji detektiraju loše namjere na neki način su morali otupjeti. Tu leži odgovor na pitanje: kako to da neki dobri ljudi završe u toksičnim odnosima i ne znaju se iz njih izvući? S otupjelim instinktima za nečije loše namjere, idemo po staroj, poznatoj, utabanoj stazi, pa odabiremo odnose u kojima će naši instinkti ostati jednako tupi.

Slučajne i namjerne loše namjere

Psiholog Kurt Gray napravio je jedno vrlo zanimljivo istraživanje vezano uz loše namjere i percepciju boli. Podijelio je ispitanike u dvije skupine. I jednoj i drugoj skupini je rečeno da će dobivati elektrošokove koji bole, a nisu ni na koji način opasni po zdravlje. Prvoj skupini ispitanika rečeno je da im iz druge prostorije elektrošokove netko zadaje namjerno, a drugoj je skupini rečeno da im elektrošokove netko zadaje slučajno, ne znajući što čini.

I jedna i druga skupina dobivala je jednako snažne elektrošokove i zadatak im je bio da procijene koliko ih oni bole. Pokazalo se da je subjektivna percepcija bola bila znatno niža kod ispitanika iz skupine kojoj je rečeno da im netko iz susjedne prostorije slučajno zadaje elektrošokove, odnosno, bez loše namjere.

Iz ovog istraživanja Kurt Gray je zaključio da loše namjere bole. Osim toga, otkrio je da se ispitanici kojima je rečeno da elektrošokove dobivaju slučajno nakon nekog vremena na bol naviknu i počinju je sve manje doživljavati. S druge strane, ispitanici kojima je rečeno da im elektrošokove netko zadaje namjerno nisu se naviknuli na bol. Naprotiv, svaki sljedeći elektrošok bio im je sve bolniji.

Naviknuti na bol

Kad su nečije loše namjere jasne i otvorene, lako ih je primijetiti i na njih reagirati. No, kad su te namjere skrivene, puno toga ovisi o tome koliko su nam instinkti otupjeli zbog prijašnjih loših iskustava. Skrivene loše namjere može imati prijateljica koja nam dijeli komplimente, a zapravo jedva čeka priliku da se pokaže boljom od nas, kao i partner koji se navodno divi našoj snazi, a zapravo traži našu slabu točku da bi nas oslabio. Može ih imati i „duhovni iscjelitelj“ koji priča bajke o izlječenju kako bi na bolesnima što više zaradio.

Loše namjere mogu strujati u podlozi raznih odnosa. Pritom je velika razlika vjerujemo li da su loše namjere namjerne ili slučajne. Živimo li u uvjerenju kako su svi ljudi duboko u sebi dobri i da, nanoseći nam emotivnu bol, zapravo ne znaju što čine, to nam može biti neka vrsta olakšanja. Baš kao što su se ispitanici u istraživanju Kurta Graya naviknuli na bol, tako se i mi možemo naviknuti na izloženost povredama i ne reagirati na nečije loše namjere. Možemo čak i osjećati da smo iznad tih loših namjera te vjerovati kako nam one ništa ne mogu.

Nije bilo namjerno, ne zna što radi

No, u tome se krije jedna zamka. Ako smo u nekom bliskom odnosu izloženi nečijim lošim namjerama za koje imamo neku vrstu „omekšivača“ u obliku uvjerenja da taj netko zapravo ne zna što nam čini, to nam zaista otupljuje bol i stvara nam ljepšu verziju svijeta u kojem živimo. Međutim, navikavajući se na bol, ne rješavamo se štetnosti te boli.

Bol je i dalje prisutna, samo je potisnuta, što znači da negdje ispod radara nastavlja djelovati. A dugo potiskivana emotivna bol može se manifestirati kao bolest, izroniti kao iznenadan agresivni ispad ili oslabiti radne sposobnosti. Popratne pojave sedativa zvanog „nije bilo namjerno, ne zna što radi“ ne moraju biti jasno povezane s činjenicom da smo se na loše namjere bliske osobe naviknuli. No, jedno je sigurno – naši se instinkti ne daju zavarati. Oni su tu da nam jednoznačno kažu kad je za nas nešto loše. I ako ih ne slušamo, iz kojeg god to razloga bilo, oni nastavljaju reagirati obrambeno, no ta obrambena reakcija ostaje u nama i nanosi nam štetu.

Okružimo se dobrim namjerama

Kao senzibilna i kompleksna bića, i nas same neki dio može iznenaditi, iskočivši u obliku nekih loših namjera prema nekome. Osim toga, ljudi koje volimo i smatramo dobrima također mogu imati neki dio sebe koji je izvan njihove kontrole, pa ranjava druge. Loše namjere, u nama samima ili u drugima, mogu biti zakamuflirane i u neki čudan osjećaj pravde – da netko zaslužuje bol.

Mogućih kombinacija je mnogo i u ovom tekstu ih sigurno ne možemo sve istražiti. No, možemo osvijestiti da na instinktivnoj razini itekako razlikujemo dobre i loše namjere. Za one loše najbolje je ne tražiti nikakva opravdanja, nego se od njih maksimalno zaštititi, a onim dobrima se otvoriti jer nam one zaista uljepšavaju život.

Kurt Gray je autor još jednog zanimljivog istraživanja. Podijelio je ispitanike u dvije skupine i dao im slatkiš. Jednoj je skupini rečeno da je taj slatkiš odabran posebno za njih, dok je drugoj skupini rečeno da je slatkiš odabran slučajno. Ispitanicima iz prve skupine slatkiš je bio znatno ukusniji i slađi nego ispitanicima iz druge skupine. Graya je to navelo na zaključak da napokon ima odgovor na pitanje zašto su mu kolači njegove bake najukusniji na svijetu – jer su u njih umiješane sve dobre namjere!

Čini se vrlo jednostavno: dobre namjere čine nam dobro, loše namjere čine nam loše. I ponekad tako jednostavno treba i ostati. Okružimo se ljudima za koje znamo i osjećamo da su njihove namjere dobre!