Željka Klemenčić: 'Ne želim biti stalno opsjednuta učinkovitošću – tako ti život procuri kroz prste'

Život u skladu s prirodom

Uz to, živi izvan grada i u direktnom je doticaju s prirodom, kao i hranom koju konzumira. A i kad ostavimo po strani već spomenuti kulinarski show, Željka je puno, puno više od toga svega. Netipično televizijsko lice, neopterećena svijetom konzumerizma, zaljubljenica u prirodu, majka četverogodišnjeg dječaka, freelancerica…

Junakinja našeg doba

Ono zbog čega je smatram Junakinjom je način na koji piše. Način na koji razmišlja. Način na koji utječe, a da toga vjerojatno nije ni svjesna. 

Osvještava i savjetuje roditelje (a time i djecu) o drugačijem pristupu hranjenju, zagovara zdravi odnos djece s hranom, na svojoj stranici Mrvica.hr ne libi se objaviti fotografiju nenašminkanog lica. I onda uz nekoliko snažnih rečenica lijepo podvuče svoje mišljenje o nametnutom „kako bi se nešto trebalo“, o tome kako bismo trebali izgledati, što bismo trebali raditi…

U jednom svom tekstu piše: „Ja se želim vratiti u tišinu. Želim gledati u prazan ekran i pisati ono što mora biti izrečeno. Bez ikakve svijesti o čitatelju. Ne želim se nikome sviđati. Želim si dati vremena da budem bliže sebi. Svoja.“ Sada vidim, nakon našeg intervjua – koliko nam se mišljenja poklapaju, kolikom mirnoćom Željka odiše i od koliko je osviještenosti (koju je stjecala kroz godine) satkana. Nadam se da ćete uživati u ovom razgovoru barem upola onoliko koliko sam uživala ja.

U jednom svom tekstu na blogu u sklopu stranice Mrvica.hr, koji je, između ostalog, vezan i uz vanjštinu pišete: „Danas uživam sjediti na direktnom suncu jer se osjećam bolje iznutra nego što se vidim izvana. Da bi to mogla morala sam naučiti biti blaža prema sebi i drugima“. Na koje ste načine to učili?

To je dug proces, i ima veze i sa prirodnim sazrijevanjem, i s radom na sebi. Za mladost i početak profesionalnog života normalno je da jako grizeš, gubiš se u projektima i u poslu, uz maksimu „work hard, party harder“… Dokazuješ se i sebi i drugima, što nije samo prikrivanje nesigurnosti, nego i proces učenja. Onda nakon nešto minulog rada, skužiš u čemu zbilja uživaš, u čemu si dobar, imaš nešto pravog samopouzdanja i ne radiš više stvari zbog dokazivanja ni zbog uspjeha – već zato što nešto želiš napraviti – jer te zanima sam kreativni proces, zanima te ta tema ili slično.

Privatno, za mene je bila važna spoznaja da se mogu promijeniti i moram mijenjati. Promjenjive sam prirode, sve mi brzo dosadi. Recimo, skužiš da imaš neke destruktivne navike, ili da preburno ili preemotivno reagiraš… Kad si mlad, misliš, takav sam kakav sam, to je zapisano u kamenu. A uopće nije tako. Možeš odabrati reagirati drugačije, biti drugačiji, prebaciti fokus…

Ja se stalno preispitujem, stalno sam u nekom dosluhu sama sa sobom – je li ovo ono što želim raditi, gdje želim biti sutra, što mi je prioritet u ovom trenutku… I tako se mijenjam, potpuno svjesno. Ne volim osjećaj da me nosi stihija. Tako sam u nekom trenu shvatila da sam prestroga, i prema sebi i prema drugima. Tu je malo genetike, malo učenja po modelu… Ali, svjesno sam to odlučila smekšati. Rođenje sina je tu puno pomoglo.

Sad sam puno prisutnija i prisebnija. Zahvalnija. Puno više uživam u trenutku, učim se strpljenju svaki dan. Ne želim biti stalno opsjednuta učinkovitošću – tako ti život procuri kroz prste. Sad obožavam sjediti na suncu i gušterisati – ne brinuti, ne misliti, samo upijati sunce i gledati lišće, i dijete kako se po njemu valja.

Nadovezat ću se na prethodno pitanje sljedećim. Izazivaju li Vam katkad neugodne emocije primjerice televizijske reklame, društvene mreže i slično, na kojima se nameće što bi sve žena trebala moći i kako bi trebala izgledati? Koji je Vaš komentar na to? Mislite li da su i muškarci pod određenim pritiskom?

Reklame me samo nerviraju, jer su sveprisutne, naporne i zaglupljuće, ali ne osjećam se njihovom žrtvom. Gledam jako malo TV-a, samo ciljane sadržaje koje želim, i za mene više nema brige – ja sam odrasla osoba s vrlo razvijenim sustavom vrijednosti, znam što želim i što ne želim pa me reklame ne dotiču osobito.

Brinem se samo zbog djece. Svijet je postao surovo mjesto; uz društvene mreže, odrastanje na ekranima i konzumeristički brainwashing, teško je ostati normalan. Svi smo mi pod pritiskom, i žene i muškarci, a glavni je onaj pritisak pod koji sami sebe stavljamo – očekivanje od sebe samog. A tu ne treba nasjedati na reklamne trikove. Velika većina toga što oni prodaju nama uopće ne treba.

Prateći Vašu stranicu i društvene mreže mogu primijetiti da živite u skladu s prirodom i u prirodi, da se tako i hranite, da osvještenije živite. Jeste li oduvijek bili povezani s prirodom ili je do toga došlo nakon nekog težeg razdoblja u Vašem životu?

Odrasla sam u gradu, uz oca koji je bio zaljubljen u biljke i životinje, pa neku sklonost tome vjerojatno baštinim, ali pola života sam provela da uopće nisam razumjela prirodu. Nisam je zapravo ni vidjela. Ići u prirodu bilo mi je dosadno ako nema nekog cilja – brati gljive ili skupljati kestenje. I to je jedna od stvari koja se jako promijenila. Zbog mojih promišljanja prehrane poželjela sam imati vrt. Taj me proces kopanja po zemlji toliko opčinio da sam sve počela gledati drugim očima. Imam običaj reći da ja nisam išla u prirodu – moja je glad prirodu dovela k meni. Malo pomalo sam otkrivala tu potrebu. Onda je došlo dijete, pa smo počeli svaki dan hodati, po zvizdanu i po vijavici, uživanje u svim elementima zapravo je došlo kao posljedica imanja vremena odnosno – napuštanja stalnog posla. Sve su te stvari povezane. Promjena je organska stvar, cijeli se život mijenja simultano. Nema smisla samo promijeniti prehranu.

Kakav čovjek biste voljeli da postane Vaš sin?

Sretan, srčan, opušten, kreativan. Slobodan od očekivanja. Kakav god on želi biti.

Smatrate li da se hrvatski vrtići i škole pomalo okreću nutritivno punovrijednijem načinu prehrane ili je to nešto na čemu se treba još puno raditi? Po Vašem mišljenju, nedostaju li hrvatskim školama radionice zdrave prehrane ili predmeti poput Domaćinstva?

Situacija je bitno bolja nego kada smo mi bili djeca, ali ima tu još puno prostora za poboljšanje. Puno toga nam nedostaje. Više od same prehrane u vrtićima mene brine činjenica što toliko malo vremena provode vani, skučeni su u pretrpanim objektima. Djeca bi trebala divljati u prirodi, verati se po drveću i kopati gliste. To je važnije od prehrane, ili barem jednako važno. Da, voljela bih da se u škole vrati domaćinstvo, da djeca uče saditi vrt i skuhati juhu.

Vodili ste edukacije vezane uz prehranu za roditelje i djecu. Kojim ste se sve temama bavili na Vašim edukacijama i kakvo je to iskustvo bilo za Vas? Planirate li nešto slično ubuduće?

Bilo je to odlično iskustvo za mene. Dok mi je dijete još bilo malo htjela sam zabilježiti taj trenutak u vremenu, pa sam napravila knjižicu „Sretno dijete koje jede sve“, kao neki mali savjetodavni priručnik za roditelje. Radionice su bile usmena verzija iste teme, motivacijskog tipa. Sličnu stvar sam radila i za Društvo „Naša djeca“ iz Zaboka, s kojima sam surađivala na jednoj knjizi i dječjim kulinarskim radionicama. Oni su radili ta predavanja kao edukaciju za roditelje školske djece. Jer ta je odgovornost ipak prvenstveno na roditelju. Volim raditi ta predavanja, ali sada je sve to stalo. A ja baš nisam za Zoom varijante. Očekujem potpuni ljudski kontakt.

Iz Vašeg iskustva osviještene majke i autorice u prethodnom odgovoru navedene knjige, na koji bi se način moglo djecu više povezati s određenim skupinama namirnica poput povrća? Je li djetetu zanimljivije pojesti povrće koje je samo zasadilo ili recimo kreativna i šarena priča na tanjuru?

Dijete uči dobro i raznoliko jesti tako što živi u obitelji u kojoj se dobro i raznoliko jede. U kojoj se uživa oko stola bez stresa. To je najvažnije. Ima puno ljudi koji imaju ogromne popise namirnica koje ne jedu, a čude se onda što im je dijete izbirljivo. Dobra se prehrana uči na dugi rok. Djeca imaju faze u kojima slabije jedu ili su izbirljivija, ali treba ustrajati. Prema mom iskustvu – pomaže kada dijete ima kontakt s namirnicom, kada sam zalijeva svoj paradajz, sam sjecka tikvicu za ćušpajz, čak i ako samo sam posoli hranu, već mu je zanimljivije jer se osjeća da je i on uključen.

Kada je riječ o hrani i tiskovinama koje se vežu uz nju, postoji li nešto što Vas može izbaciti iz takta? Neorginalnost, fotografije na kojima hrana izgleda umjetno ili možda stavljanje mesnih jela u prvi plan? Je li Mrvica nastala kao svojevrsni bunt protiv takvih tiskovina?

Nije me više lako izbaciti iz takta.  Ja sam samo prezasićena tim temama, tako da me većina toga danas ostavlja ravnodušnom. Svega ima previše i puno je toga osrednje. Mrvica je nastala iz moje potrebe da nastavim raditi i pisati, a radila sam je kako sam jedino znala i mogla. Po svom.

Bili ste urednica Playboya, kako biste usporedili to iskustvo s primjerice iskustvom rada na prilogu Jutarnjeg lista „Dobra hrana“? Jeste li se ikada uređujući Playboy, časopis namijenjen muškarcima, sreli s predrasudama?

To je sve bio za mene važan proces učenja. Svuda se susrećem s predrasudama, pa i sa seksizmom, ali to me ne dira previše. U Playboyu sam prošla sve stepenice od vanjskog suradnika do glavne urednice, imala sam priliku vidjeti kako funkcionira velika međunarodna kompanija i to su bila lijepa vremena kad se putovalo i družilo s ljudima iz cijelog svijeta. Neprocjenjivo iskustvo. Onda sam se toga zasitila, Playboy je kao format bio već ozbiljno zastarjeo, i željela sam nešto drugo. Ostala sam u istoj firmi, nešto kasnije pokrenula i magazin „Dobra hrana“ – također superlijepa i uzbudljiva vremena za mene. Ali u jednom sam trenutku skužila da me ne zadovoljava više život koji provodim od jutra do mraka u redakciji. Nisam više samo željela pisati o ljudima koji žive uzbudljive živote – htjela sam biti jedna od tih ljudi.

Na Vašem se blogu može iščitati da ste freelancerica, da sami sebi kreirate radno vrijeme. Je li teško freelanceati, a živjeti u našem društvu?

Frilensanje je privilegija i ja sam ovako puno zadovoljnija. Financijski je nesigurno, ali monotonije nema. Moraš imati dobre radne navike i raditi pet poslova odjednom, ali dobiješ puno zauzvrat. Osobito s malim djetetom, ostane ti više od života. Vidiš sunce i kišu, bliže si ritmu prirode, usred dana odeš trčati, uživaš u stvarima koje nemaju veze s novcem. I moraš se stalno preispitivati, stalno smišljati svoj posao od nule.

Kako za Vas izgleda dan u kojemu ne biste ništa promijenili, ubrzali ili usporili, dodali ili oduzeli?

Ne postoji samo jedan idealan dan. Sve ima vrijeme i mjesto. Postoje dani za rad i dani za nerad, dani za ubrzanost i dani za ljenčarenje, dani za pisanje i dani za sastanke. I unutar dana – vrijeme za dijete, za promatranje svijeta njegovim očima. Vrijeme za zajedništvo i kontakt, vrijeme za smijeh i vrijeme za tišinu i osamljenost. Jako je teško, odnosno nemoguće, sve to imati u jednom danu. Ali kad imaš dobar balans svega toga u široj slici – onda si ok.

Izvor: dasamjanetko