Sara ima 41 godinu, majka je dvije tinejdžerice i živi u skladnom braku. Vrlo je ambiciozna i kreativna. Osim što vodi putničku agenciju, bavi se pisanjem i plesom. Puna je ideja, što na poslovnom, što na privatnom planu, ali te ideje su je u posljednje vrijeme počele umarati. Zapravo, nisu je počele umarati ideje, već odustajanja.
Da bi sve svoje ideje i planove u jednom životnom vijeku zaista ostvarila, morala bi imati na raspolaganju dan koji je barem tri puta dulji od ovog, našeg, zemaljskog. A čak kada bi dani zaista i bili tako dugi, i dalje bi joj nedostajalo ustrajnosti. Sve ono što „mora“ činiti Sara, naravno, napravi na vrijeme, ali sve te divne ideje koje bi htjela ostvariti ostaju u zraku, nedovršene. „Kako da se sredim?“ pitala se. „Kako da odaberem nekoliko ideja i onda ih zaista i realiziram?“
Beskrajni počeci
Sara je odrasla u obitelji u kojoj nije dobivala baš puno priznanja za svoje uspjehe. Odličan uspjeh u školi bio je „nešto što se podrazumijeva“, a pisanje i ples njezini su roditelji smatrali gubitkom vremena. Sari je zato i u odrasloj dobi falilo da netko povjeruje u nju, da se netko oduševljava njezinim idejama i govori joj: „Super, samo naprijed!“ Zato je, čim bi došla na neku ideju, odmah pričala o tome svima oko sebe ne bi li dobila priznanje da „ona to može“. Budući da bi u vezi sa svojom idejom ili planom (bilo da je riječ o poslovnom projektu ili pisanju romana) uvijek bila tako entuzijastična, prijatelji i suprug uglavnom su je podržavali. Međutim, nakon toga je redovito dolazilo do zastoja. Nakon što bi svi oko nje povjerovali u nju, njoj je realizacija jednostavno prestajala biti važna. Kroz razgovore ona bi se „ispuhala“ i nakon toga su joj konkretni koraci koji zahtijevaju prostor, vrijeme i strpljenje djelovali tako neprivlačno i dosadno. „Kao da je samo pričanje o tome ujedno i realizacija“, rekla je Sara.
Rekla sam joj da to upozorava na to da je njezina potreba za prihvaćanjem i priznanjem još uvijek jača od potrebe za samoostvarenjem. Nakon što dobije ono što joj treba (prihvaćanje i priznanje), Sara lako odustaje. A odustajanje je vrlo poražavajuća poruka samoj sebi.
Makar se odustajanje u početku može činiti kao skidanje tereta, kao oslobađanje, zapravo u prijevodu glasi: „To je nevažno“, što je ista poruka koju je dobivala od svojih roditelja. Na taj način, Sara se uvukla u krug stalnog započinjanja. Taj osjećaj novog početka, to dijeljenje entuzijazma s drugima, ta podižuća energija. Sve je to bilo važnije od samog ostvarenja.
Osim što je bila „zaljubljena“ u početke, Sara je imala velik problem s krajevima. To se odnosilo kako na poslovne projekte, tako i na kreativne procese i međuljudske odnose. „Meni se u životu sve nekako vuče za mnom“, rekla je. Imala je osjećaj da će, ako dovrši nešto, osjetiti prazninu. Ne završavajući odnose i procese, izbjegavala je osjećaj praznine, ali je zauzvrat osjećala opterećenje i umor. Predložila sam joj da napiše listu svih svojih trenutačno nedovršenih procesa.
Otpor prema završecima
Tjedan dana poslije došla je s listom. Bilo ih je četrdeset i dva. Preuređenje kuhinje, raščišćavanje svađe s prijateljicom, prekid suradnje s firmom od koje nema koristi, dovršavanje priče za djecu koju piše već dvije godine... Bilo je tu zaista puno toga. Dovoljno rada za iduća tri mjeseca. Predložila sam joj da postavi rokove i sve to riješi, bez obzira na to kako će se pritom osjećati. Sara se složila, shvaćajući da je oslanjanje na trenutačna raspoloženja ne vodi nikamo.
Krajevi je nisu punili entuzijazmom kakvim su je punili počeci, ali su joj dali osjećaj čvrstine, osjećaj da ono što je naumila zaista može i napraviti. Nakon toga Sara je osjetila potrebu za odmorom. Inače, netko tko stalno započinje nešto novo, a ne dovršava staro nema baš puno prilike za odmor. Ni ne primjećujući što si radi, čovjek se tako prilično troši. Za Saru, potreba za odmorom bila je velik napredak.
Nakon osvještavanja sputavajućih obrazaca i dovršavanja zaostalih procesa i odnosa, Sari novi počeci više nisu bili tako privlačni. Kao prvo, zato što je svemu počela pristupati mnogo ozbiljnije. Odustajanja više nisu dolazila u obzir. „Sve što započnem, to ću i dovršiti“, čvrsto je odlučila. Kako bi to zaista ostvarila, dala sam joj nekoliko savjeta:
1. da se suzdrži od dijeljenja početnog entuzijazma s drugima
2. da se odluči za jednu ili dvije ideje koje zaista želi realizirati
3. da ne započinje ništa drugo dok to nije dovršeno
4. da podijeli proces na dijelove od kojih je svaki novi početak
5. da shvati proces kao rad na sebi.
Na ovom zadnjem savjetu smo se neko vrijeme zadržale. Predložila sam joj da svoje procese shvati kao vrstu zrcala. Sve što radimo, govorimo, stvaramo govori nam nešto o nama samima. Kad imamo otpor prema nekom dijelu procesa, to nije znak da treba stati ili pokušati taj dio nekako izbjeći, već da treba shvatiti otkud taj otpor dolazi.
Često nam za ono što u glavi možemo vizualizirati istog trena trebaju godine ustrajnog rada. Objasnila sam joj kako odnos prema razvoju svoje ideje može usporediti s odnosom s partnerom. Kad bi započinjala stalno nove veze samo radi ushita koji donosi zaljubljivanje, nikada ne bi upoznala dubinu i kvalitetu realnog odnosa kakav ima sa suprugom. Ostati vjeran realizaciji svoje ideje je poput odanosti kvalitetnom odnosu s voljenom osobom. Raditi na nečemu i ostati u tom procesu i kad ide glatko i kad zapinje, znači cijeniti svoju ambiciju i, preko realizacije svoje ambicije, istinski cijeniti sebe.