Šetnja prirodom ima posebne čari. Planinarenje, skakanje po obroncima, naguravanje, smijanje i pjesma razvedrit će i najtmurnije. No ono što mi je posebno drago jest opažanje tragova. Krenete li smjerom gdje staza još nije potpuno ugažena, imat ćete priliku vidjeti raznorazne otiske na tlu. Pas u skitnji, tragovi malih čizama, zaboravljena rukavica, tragovi neke male životinje...

I tako sam se ja jednog vikenda početkom ožujka skitao. Nakon nekog vremena hodanja zelenilo i žutilo suhog lišća stapalo se oko mene u jednoličnu boju, postajući kao pergamena spremna za ispisivanje. Tragovi koje sam opažao počeli su se stapati i mijenjati oblike, kao da su počeli pričati priče. Gotovo da sam mogao čuti žamor djece, lavež pasa, izgubljene izviđače kako se dovikuju tražeći pravi put. Bilo je zanimljivo zamišljati životne priče koje su se ovdje događale, odgonetati tko je ovuda prolazio.

Podsjetilo me to na snimke infracrvenom kamerom koje prikazuju jedan čudan novi svijet. U njemu ostavljamo vidljive otiske: kada se maknemo s mjesta na kojemu smo stajali bosih nogu, na tlu ostaju užareni otisci stopala. Uhvatimo li neki predmet, držimo ga i odložimo, infracrvena kamera pokazat će mjesto na kojem smo ga držali. Ugrijani zrak oko žarulje pleše poput plamena svijeće, a naše tijelo, otkrivamo, prošarano je različitim zonama različitih boja. Naravno, riječ je o svijetu nevidljivu našem oku, svijetu infracrvenog područja svjetlosti. Tragovi su to koje naša toplina, naše postojanje neupitno ostavlja dugo nakon što mi odemo.

Svijet oko nas prepun je otisaka prošlih događaja, kamerom možemo otkriti tek djelić tog neizmjernog spektra. Koliko je gust promet različitih energija koje u trenutku prolaze svakim djelićem prostora? Pomislimo samo na signale radiopostaja, mobitela, TV signala... Koliko je snažan trag koji te energije ostavljaju i doživljavamo li ga mi na nekoj razini? Na kraju krajeva, tragovi koje ostavljamo živeći svoje živote mnogo su snažniji od toplinske energije koju prenosimo na svijet oko sebe. Kako li se ona manifestira i hoćemo li uskoro konstruirati kameru koja će moći zabilježiti vibracije naših misli i emocija?

Gospodari vlastite sudbine

Bilo kako bilo, već danas postoje ljudi koji mogu percipirati ono što je za naših pet osjetila nedokučivo. I vjerojatno je shvatljivije kako se prošlost može percipirati poput otisaka na tlu ili u snijegu. Takva osoba, vidjelica, može uhvatiti tragove prošlih događaja osjećajući njihove otiske u prostoru. No što je s budućnošću? Percipirati budućnost značilo bi da su naši potezi već ucrtani. Čemu bi onda služila svijest i mogućnost odabira?

Budućnost nije na isti način egzaktna i tragovi na tlu nisu sasvim točna usporedba. Možda je točnija usporedba s krugovima u vodi. Kada oblutak dotakne površinu rijeke, oko sebe stvara valove koji se kreću i nizvodno i uzvodno. Ako već netko i može osjetiti i predosjetiti nešto, moramo razumjeti, to je samo mogućnost, jedan od načina kako bi se nešto moglo odigrati. Ako je val veći i dočeka nas nespremne, može nas prevrnuti. I baš kao što se val može svladati ako okrenemo pramac okomito i zaveslamo jače, tako i životne nedaće možemo prebroditi ako smo spremni za protuakciju.

Promatrati tragove i osjetiti događanja u sebi, oko sebe i u drugima nije teško. Utišamo li svoja primarna osjetila, predamo li se ljepoti prirode, čistoći tišine i miru duha u nekoj duhovnoj vježbi, omogućit ćemo si trenutak pojačane percepcije. Zašto ne bismo iskoristili takav trenutak da osjetimo blizinu drage osobe i zajedničku budućnost ili pak vlastitu budućnost?

Možda je sada trenutak da okrenemo brod pod pravim kutom, osvajajući valove i da zagospodarimo vlastitom sudbinom držeći to tiho kormilo u svojim rukama.