Izjava „osjećam tvoju bol“, ako je izrečena iskreno, nije plod mašte. Empatija ima neurološke temelje i ogleda se na snimkama moždane aktivnosti. I ne osjećaju je samo ljudi već i druge životinjske vrste, čak i glodavci. Empatija omogućuje suradnju i pomaganje među ljudima, ali i na relaciji ljudi – životinje te između životinja. Kao što je rekao jedan anonimni mislilac, „empatija je tvoja bol u mojemu srcu“.
Neki slavni primjeri
Slavni su primjeri empatije humanitarci poput osnivača Crvenog križa Henrija Dunanta te misionari kao što su bili David Livingston, Albert Schweitzer, otac Damjan i majka Tereza. No i običnim ljudima tuđe tragedije izazivaju poplavu empatije. Prije nekoliko je godina simpatična novinarka Vjesnika Ana Rukavina dirnula hrvatsku javnost svojom borbom protiv leukemije, moleći u pismu medijima pomoć u liječenju i upozoravajući na nedostatak davatelja koštane srži. Potaknuti njezinim ganutljivim pismom, dobri su ljudi pokrenuli akciju Želim život, koja je zabilježila velik odaziv. Nakon Anine je smrti utemeljena Zaklada Ana Rukavina koja prikuplja sredstva za razvoj Hrvatskog registra donora koštane srži.
Empatija je suživljavanje s patnjama bilo kojeg živog bića pa su se milijuni empata okrenuli i pomaganju životinjama. Borci za prava životinja smatraju da životinje valja smatrati osobama, a ne vlasništvom, te da našim životinjskim rođacima valja priznati jednaka prava kao i ljudima.
Tko najviše suosjeća?
Među temeljnim ciljevima boraca za životinjska prava su zabrana iskorištavanja životinja radi hrane, odijevanja, znanstvenih istraživanja i zabave. Pro-životinjski pokret i organizacije poput PETA-e uživaju potporu utjecajnih pravnih stručnjaka kao što su harvardski profesori Alan Dershowitz i Laurence Tribe, dok kanadski pravnik Clayton Ruby smatra da je taj pokret u stadiju u kakvom je bio pokret za prava homoseksualaca prije četvrt stoljeća.
Intrigantna je spoznaja da je među ljubiteljima životinja oduvijek bilo znatno više žena, i to u svim dobnim skupinama, neovisno o obrazovanju i političkim stajalištima. Psiholozi tu spolnu neravnotežu tumače kao posljedicu tisućljetne neravnopravnosti koju su u mnogim društvima trpjele i žene i životinje. Prema takvim razmišljanjima, sličnost vlastita donedavnog položaja stvara u žena osobito snažnu empatiju prema životinjama. Uz to, vjerojatno je riječ o tome da su žene prirodno, iz hormonalnih razloga, osjećajnije i prijemčivije na tuđu patnju pa su zastupljenije u svim zanimanjima koja se tiču pružanje njege.
Traumatizirani su manje empatični?
Empatija uvelike varira među pojedincima i unutar jednoga spola. Istraživanja su utvrdila da je empatija veća prema ljudima istoga spola, dobi, nacije i rase, tako da jače suosjećamo sa sebi sličnima. Uočeno je da je empatija izraženija kod ljudi koji nisu pretrpjeli emocionalne traume, jer traumatizirani imaju previše svojih briga da bi se mogli poistovjetiti s tuđima.
Također, empatija je jača kod ljudi koji su prihvaćeni u svojoj sredini, koji su primali utjehu i ohrabrenje kad su bili tužni ili preplašeni i koji su svjedočili kako se netko brine o njima ili nekom trećem. Ukratko, razvoj empatije potiču svijetli primjeri tuđe empatije od najranije životne dobi.
Empatičnom čovjeku psiha „oponaša“ tuđe emocije. Vidi li da je netko ucviljen, i sam će osjetiti tugu. Uoči li da netko trpi tjelesnu bol, također će suosjećati s patnikom, a osobito jaki empatičari doslovno osjećaju fizičku bol na istome mjestu koje je bolno kod bolesnika ili žrtve nesreće.
Kod većine ljudi pri promatranju tuđe patnje aktivira se centar za bol, isti onaj koji se uobičajeno uključuje pri trpljenju boli na vlastitoj koži. Povrh toga, kad uočavamo tuđe emocionalne signale, u akciju stupa neurološki mehanizam koji nam omogućuje zauzimanje tuđe perspektive – ulaženje u tuđu kožu. Zato su empatični ljudi sposobni saslušati druge i suživjeti se s njihovim tegobama i motivima.
Pretpostavlja se da empatija potječe od aktivacije zrcalnih neurona, skupine živčanih stanica koje se aktiviraju kad promatramo postupke ili ponašanje druge osobe. Primjerice, gledamo li nekoga kako jede, smije se ili plače, u nama se „pali“ isto ono područje mozga koje nam se inače aktivira kad i sami jedemo, smijemo se ili plačemo. U tim se neuronima „zrcali“ ono što vidimo kod drugih ljudi.
Bol promatranja onih koji pate
Istraživanje koje je neuroznanstvenika Jeana Decetyja pokazalo je djelovanje zrcalnih neurona i na emocionalnom planu. Decety je snimajući mozak tehnikom funkcionalne magnetske rezonancije otkrio značajnu povezanost između opažanja bola pretrpljenog iz prve ruke te bola nastalog od promatranja drugih koji pate.
Kad je djeci u dobi od 7 do 12 godina pokazan niz slika ljudi koji trpe bol, na snimkama njihovih mozgova uočena je pojačana aktivnost u živčanim stanicama koje obrađuju iskustvo bola na vlastitoj koži. Ta je automatska i nevoljna reakcija uočena i kod mozgova odraslih ljudi.
Potom, kad su djeci pokazivani prizori namjernog nanošenja bola drugima (za razliku od nehotično pretrpljenih ozljeda), aktivirali su im se još neki moždani centri, oni koji reguliraju društvene i moralne obzire. Tako funkcionira empatija, koja nije samo ljudski privilegij (ili pokora): zrcalni su neuroni otkriveni i kod majmuna, konkretno kod rezusa, čimpanza i orangutana.
I životinje čitaju emocije
U jednom su eksperimentu istraživači naučili 15 majmuna rezusa da si pribavljaju hranu povlačenjem lanca. Majmuni su brzo naučili da povlačenjem jednog lanca dobivaju dvostruko više hrane nego povlačenjem drugog. No zatim su pravila promijenjena. Kad bi jedan majmun povukao lanac koji mu donosi veću porciju, susjedni bi majmun dobio blagi električni udar.
Povezavši potezanje lanca sa strujnim udarom prvom susjedu, 10 je majmuna prešlo na potezanje isključivo lanca koji donosi manje hrane, ali štedi kolegu strujnog udara. Dva majmuna odustala su od potezanja bilo kojeg lanca, ostajući tako bez hrane. Samo su tri primjerka nastavila bezobzirno potezati „hranjiviji“ lanac.
Uočeno je da empatiju posjeduju i psi i dupini, pa i miševi, koje uobičajeno ne smatramo jako naprednim životinjama. I miševi reagiraju na bol koji trpe pripadnici njihove vrste. Istraživači sa Sveučilišta McGill u Kanadi dali su nekim miševima hranu, dok su drugima ubrizgali sredstvo koje izaziva blagi bol u trbuhu. Vidjevši kako neki od njih trpe bol, miševi bi prestajali jesti i vraćali bi se obroku tek kada bi drugima prestali bolni simptomi. Stoga nema ničeg neobičnog u tome da i ljudi, barem većina, osjećaju empatiju.
Dok je empatija osjećaj, altruizam je dobročiniteljstvo u praksi. Prema austrijskom psihijatru Antonu Gasselichu čovjek nema kontrolu nad empatijom, no ako je osjeti, može odlučiti djelovati ili ne.
„Vidimo li tuđu patnju, ona će u nama izazvati empatične osjećaje i želju da pomognemo. Od tog trenutka možemo izabrati hoćemo li nešto učiniti u patnikovu korist ili ćemo samo nelagodno promatrati gutajući knedle“, poručuje dr. Gasselich, koji smatra da moderno društvo ne smije podcjenjivati empatiju i altruizam.
„Prosječno se blagostanje zajednice uvećava ako činimo dobra djela. Budući da su ljudi životinje koje žive u čoporu, ne možemo postojati u izolaciji, pa nije sramotno međusobno si pomagati.“
Empatiju i altruizam poželjno je njegovati u sebi i nagrađivati kod drugih jer one čine svijet ugodnijim mjestom za život.
Empatija nije samo tugovanje s tužnima, već i radovanje s radosnima
Ipak, ni empatija nije povoljna u neograničenim količinama. Empatijom ćete pomoći prijateljici koja je izgubila dečka ili posao da prebrodi teške trenutke, no budete li zajedno s njom dugo očajavali, odmoći ćete i njoj i sebi. Stoga samo neko vrijeme empatično „koračajte u njezinim cipelama“, a potom okrenite ploču i počnite joj ulijevati optimizam i snagu da se pokrene u potrazi za svojom srećom.
Konačno, empatija nije samo tugovanje s tužnima, već i radovanje s radosnima. I taj je oblik empatije na cijeni, a ljudi će podjednako cijeniti ako s njima zaplačete i od tuge i od sreće!
Model: Lana P. (Talia)
.png)
.png)
