Davor i Anđela proputovali su svijetom u potrazi za odgovorom na pitanje 'Što je ljubav'

Od avanturističkih ekspedicija do potrage za ljubavlju

Ipak, „ekspedicija“ koja mu je najviše prirasla srcu, ona je posljednja. Njegova pitanja o ljubavi i potraga za odgovorima koji će je demistificirati poveli su ga na put oko svijeta, u trideset zemalja u kojima je više od sto sugovornika postavio isto pitanje: „Što je to ljubav?“

Iz odgovora „zaljubljenih“, ali i razgovora s antropolozima, psiholozima te uz znanstvena saznanja o onome što znamo o zaljubljivanju, ljubavi i povezanosti proizašla je knjiga Ljubav oko svijeta te istoimeni dokumentarac koji je nedavno prikazan i na kanalu Arte.

Što je ljubav?

Knjiga donosi uvide o klasičnom, nama bliskom zapadnjačkom pogledu na veze, ali i iznenađujuće, za neke šokantne i potpuno drugačije poglede na ljubav poput onih afričkih plemena, zatvorenih židovskih zajednica ili azijskih sela u kojima brak između muškaraca i žena isključuje zajednički život.

Davor na nepristran način fotografijama i pismom dokumentira iskustva, ne mijenjajući ih i puštajući ih da nas odvedu šire od našeg poimanja tog sveprisutnog ljudskog osjećaja – bez obzira na to čitamo li o dogovorenom braku, poligamiji, ljubavi koja bi se u našoj kulturi više mogla opisati kao ekonomska razmjena ili o ružičastim, romantičarskim pogledima na ljubav.

Avantura stvaranja ovog projekta započela je netom nakon Davorova vjenčanja s njegovom životnom suputnicom Anđelom te su se na ovo „ljubavno“ putovanje odlučili otići zajedno. Istražujući tuđe poimanje i iskustvo ljubavi, učili su o svome odnosu i razbijali predrasude o vezama i onome što čini savez dvoje ljudi.

S Davorom smo zapravo razgovarali o njihovom medenom mjesecu, koji je mnogo dulji i intenzivniji nego u većine tek vjenčanih parova, a kada pročitate knjigu, shvatit ćete da je, malo je reći, i mnogo izazovniji.

Ovo jedinstveno putovanje bio je vaš „medeni mjesec“. Kako to da ste se odlučili za potpuno drugačiji pristup – posvetiti se tuđim ljubavima?

Oboje smo strastveni putnici, volimo istraživati svijet oko sebe, ali volimo istraživati i sami sebe, sve ono u nama i između nas. Kada putujemo, najviše volimo upoznavati druge kulture kroz ljude, upoznavati drugačije ljude i pronalaziti ono što nam je zajedničko unatoč svim razlikama jer upravo to je ono što nas čini ljudima. Te nas raznolikosti i privlače da putujemo. Uvijek tražimo nešto novo, nešto što nam je još nepoznato, što će nas iznenaditi, preplaviti osjećajima, što će nas navesti da se zapitamo, preispitamo svoje stavove, da učimo, rastemo… Tako je, zapravo, ispalo sasvim logično da smo i medeni mjesec odlučili produljiti na godinu dana i istraživati ljubav po cijelom svijetu, kroz razne kulture. I kroz sve te fascinantne ljude i primjere odnosa koje smo tražili i našli zapravo smo učili o sebi, o nama.

Ova knjiga nije romantizirano predstavljanje ljubavi, nego vrlo zanimljiv pogled na fenomen koji nas od pamtivijeka fascinira – kroz osobna te znanstvena iskustva. Jeste li se bojali da će demistifikacija ljubavi možda potaknuti osobno razočaranje i osjećaj da nema u tome ništa posebno, da je sve to već doživljeno i proživljeno?

Hm, nisam zato što već znam da najveće zadovoljstvo proizlazi iz spoznavanja istine. Mislim da smo zamotani raznim velovima iluzija, a mene iznimno veseli to razotkrivanje vlastitih iluzija. Tako upoznajem sebe, tako zapravo tek postajem ono što jesam. Naravno da je na početku tog procesa prisutan strah – što ako ja to neću moći, što ako ispod toga ne bude ništa? Ali uvijek bude nešto, i to nešto je i bolje nego ono od čega smo se odlijepili. Drugim riječima, iluzije koje imamo su teret što nas drži zatočenima. Kada se oslobodimo tog tereta, poletimo. Ne treba se toga bojati jer je to jedini ispravan put.

Koji par vam je najviše prirastao srce? Koja ljubavna priča je u vama ostavila najveći trag?

Teško je izdvojiti nekoga. Antropološki su najznačajniji intervjui bili s nekima od posljednjih lovaca i sakupljača na svijetu: pripadnicima plemena Matis u Amazoni i Bušmanima Kalaharija, kao i to što smo u logistički nemogućem Čadu uspjeli pronaći jedini narod na svijetu u kojem se muškarci šminkaju da bi zaveli žene.

Također, vrlo je važno i vrijedno što smo daleko u Himalaji uspjeli pronaći jedan od posljednjih primjera poliandrije – tradicionalne prakse kada žene imaju po nekoliko muževa, što je običaj koji je i prije bio vrlo rijedak, a danas je gotovo potpuno izumro. Ili to što smo u Kini pronašli jednu malenu kulturu koja je najbliže matrijarhatu od svih kultura koje su ikad zabilježene (jer matrijarhat nikad nigdje nije postojao).

Osobno su nas možda najviše potresle i nadahnule priče o zabranjenim ljubavima, primjerice priča momka iz najviše kaste brahmana koji se oženio djevojkom iz najniže kaste „nedodirljivih“, što je i danas u 21 stoljeću u Indiji s milijardu stanovnika posve izoliran slučaj. Ili dvije lezbijke iz Irana koje su javno progovorile o svojoj vezi iako se u njihovoj zemlji homoseksualce nominalno kažnjava smrću. Ili momka u Zambiji koji se oženio albino djevojkom, u društvu gdje albine smatraju prokletima i ubijaju ih zbog crne magije.

A što sa svim onim fascinantnim pričama iz Solomonskih otoka, Saudijske Arabije, Kolumbije, Palaua, Kirgistana, čak i iz modernih društava poput onih iz SAD-a, Njemačke, Japana, Novog Zelanda… Recite vi meni kako izdvojiti jednu priču? A sve ovo što sam nabrojao samo je jedan mali djelić svega što smo snimili u 30 država širom svijeta.

Koliko vas je ovo putovanje osobno promijenilo?

Svako putovanje na koje odemo otvorena srca ima priliku promijeniti nas, a ovo je bilo kolosalno putovanje, epski medeni mjesec, ritual prijelaza, hodočašće. Promijenilo nas je svakako. Najljepše je bilo to što nas mijenja zajedno, paralelno. Anđela i ja ušli smo u to putovanje s određenim idejama o ljubavi, s određenim iluzijama, a onda smo zajedno dekonstruirali te stare, trule priče te otkrivali i gradili nove, bolje, jače, čvršće. I sve to paralelno i zajedno.

Divan je to proces, koji nije prestao kada je putovanje završilo, nego se nastavio u drugoj fazi putovanja – kada smo se posvetili kreativi – radu na knjizi i filmu, na pričanju priče… Po povratku s putovanja ja sam godinu dana radio na pisanju knjige, a Anđela na režiranju i slaganju filma. 

Knjiga je prepuna romantičnih susreta, ali i onih na koje se u zapadnom svijetu gleda kao na brutalne i barbarske poput ugovorenih brakova, iskustva žena koje su doživjele obrezivanje... Kako vi gledate na to? Koliko je bilo teško ostati nepristran promatrač?

Teško je ostati nepristran. To je golema dilema još od kada su ljudi počeli putovati izvan svoje kulture. Ja ne mislim da sam nepristran. Mislim da je moj stav jasan u knjizi, kao što je i Anđelin stav jasan u filmu. To ćete osjetiti kada pročitate knjigu ili pogledate film. Ali još je bitnije da ostavljamo promatraču da sam prosudi. To je ključan dio ovog umjetničkog djela. Zato je bilo bitno dokumentirati te priče i pritom biti nepristran, ne suditi.

Meni je, recimo, bilo zanimljivo – umjesto da sudim druge kulture iz naše točke gledanja – radije suditi naše vlastito licemjerje koje proizlazi upravo iz iluzija o kojima sam pričao. Primjerice, snimali smo vjenčanje Masaija koje spada u prisilne brakove, a žena nema apsolutno nikakvu riječ. Njihovo je društvo najpatrijarhalnije i najnasilnije prema ženama. Unatoč tome, mnogi zapadnjaci romantiziraju i mistificiraju Masaije, a jednako tako i Himbe iz Namibije. Masai i Himba su možda „najturističkija“ afrička plemena. Ne bez razloga. Vrlo su tradicionalni i ponosni. Himbe su možda i najljepše žene na svijetu. Ali one su nam otvoreno pričale o tome kako ih muškarci tuku, a da nitko od njih nije vidio išta loše u tome. S druge strane, snimali smo i par u Saudijskoj Arabiji u kojem je žena prekrivena od glave do pete. Kada smo to objavili na našim društvenim mrežama, pokrenula se lavina reakcija, javili su se dežurni dušebrižnici i propovijedali o tome kako je ta žena zapostavljana, da nema slobodu i kako su Arapi grozni prema svojim ženama. Naš je pak dojam bio posve drugačiji – Arapi s kojima smo pričali doslovce su se bojali svojih žena, strepili od njih i imali veliko strahopoštovanje prema njima. Kada smo tu Saudijku prekrivena lica pitali što je za nju ljubav, rekla je da je to ono poštovanje koje njen suprug ima prema njoj, jer poštuje njen izbor da prekriva lice iako bi on radije da ga ne prekriva.

To je odličan primjer kako izgled vara i koliko je pogrešno i promašeno kada si dopuštamo prosuđivati na prvu loptu. Cijeli naš projekt promovira toleranciju i razumijevanje. Nemojte suditi sve na prvu, pročitajte priču, poslušajte te ljude što vam imaju reći. Možda se ugodno iznenadite!

„To je bila ljubav. Ali što ćeš, ne dobiješ u životu uvijek ono što želiš“, izjava je Indijca koji pamti svoju prvu, „odabranu“ ljubav, no poslije se odlučio za dogovoreni brak. Kako vi gledate na stav da ljubav sve pobjeđuje?

Mnogi se iznenade kada u našoj knjizi saznaju da je danas, 2021. godine, više od polovice brakova u svijetu ugovoreno. Od 120 parova koje smo intervjuirali širom svijeta njih dvadesetak bilo je u ugovorenim brakovima. Veoma nam je bila zanimljiva ta tema, a posebno smo se njome pozabavili u Indiji – u kojoj je više od 90 posto brakova ugovoreno. Tamo čak i ljudi za koje bi se moglo reći da su visokoobrazovani, progresivni, liberalni, koji su u mladosti imali veze s partnerima koje su sami odabrali, na kraju, kada dođe vrijeme za brak, pristanu na osobu koju su im odabrali roditelji ili rodbina.

Njihovi su argumenti zašto to rade vrlo logični i racionalni, teško ih je pobiti, čak i nama koji vrlo cijenimo svoju slobodu i gledamo na svijet romantično. Kažu, primjerice, da u našim tzv. brakovima iz ljubavi, ljubav je prisutna u početku, a s vremenom popušta i nestaje, dok je kod njih u početku nema, ali s vremenom se rađa i raste sve više i više. Ili kažu da je problem upravo u izboru.

Kada nekoga izaberemo uzeti, onda ga možemo izabrati i ostaviti, ali kada nekoga ne biramo, nego jednostavno prihvatimo koga su nam dodijelili, čak i da ga nimalo ne poznajemo, onda to traje. No to je samo jedan mali dio velike i zanimljive teme kojom smo se puno bavili u knjizi i filmu jer smo uvidjeli da iz toga možemo mnogočega naučiti.

Kako vi živite svoju ljubav? Što su za vas temelji kvalitetnog odnosa?

Pa, evo, ovaj cijeli projekt dobar je primjer. Istražujući svijet oko sebe, zajedno, zapravo istražujemo sami sebe. Učimo, trudimo se, radimo na sebi i našem odnosu. Kada nam je do nečega stalo, a veoma nam je stalo do našeg odnosa, onda na tome radimo, izgaramo za to. Oboje smo vrlo strastveni i predani svemu što nam je bitno i toliko smo iskreni da ne bismo mogli jedno drugome nešto slagati, ni na pet minuta. Nama je više problem što previše pričamo o svemu nego to da nešto trpamo pod tepih. Oboje zato vjerojatno smatramo iskrenost, predanost i upornost kao neke od ključnih pretpostavki dobrog odnosa. Dobar odnos se ne pronalazi, nego se gradi, stvara. To je vrlo mudro rekao jedan od naših sugovornika u projektu – psiholog Barry Schwartz, autor važne teorije o paradoksu izbora.

Jeste li već isplanirali svoju sljedeću ekspediciju? Oduvijek ste bili samostalni tragač za novim svjetovima, je li ljubav promijenila vaše prioritete i planove?

Ja sam to nekako lijepo posložio u svom životu. Prvih osamnaest godina živio sam s roditeljima, učio od njih i u školi. Potom sam napravio ritual prijelaza, inicijaciju i otišao biciklom u Egipat. Time sam ušao u drugu fazu života, samostalnu, kada sam počeo živjeti sâm, putovati svijetom, učiti kroz putovanja, rad, svijet, graditi svoju karijeru pisca i fotografa, storytellera. Ta je faza također trajala osamnaest godina – a potom sam napravio drugu veliku inicijaciju, odnosno ritual prijelaza – zahtjevnu solo ekspediciju na Južni pol.

O tome sam pisao u svojoj pretposljednjoj knjizi Polarni san. Anđela me otpratila do obale Antarktike, gdje sam je zaprosio, a kada je pristala i kada sam se vratio živ i zdrav s ekspedicije do Južnog pola, ušao sam u treću fazu života. U njoj bih htio pokušati graditi odnose i učiti iz odnosa, prije svega s njom graditi obitelj, potom širiti naš mali poslovni tim, graditi ekipu prijatelja za ekspedicije i pustolovine…

Život je najjača priča. A svaka dobra priča, da bi bila dobra, mora imati jasnu strukturu i jasan cilj…

Na ovom putovanju upoznali ste i kulture u kojima ne postoji riječ za ljubav. Koliko vas je to iznenadilo i čini li vam se da je ipak žive iako je ne izražavaju riječima?

Tu bih citirao našu drugu znanstvenu suradnicu na projektu Ljubav oko svijeta, jednu od najcjenjenijih svjetskih lingvistica, Annu Wierzbicku, izumiteljicu prirodnog semantičnog metajezika koja je rekla: „Ljudi se čude kada saznaju da ima jezika u kojima nema riječi za ljubav, ali u većini jezika nema riječi za ljubav. Pravo pitanje bilo bi zašto mi, u našim jezicima, imamo riječ za ljubav!“

I time smo se bavili u našem projektu, a pričali smo i s pripadnicima nekoliko plemena i naroda koji nemaju riječ za ljubav i ne pridaju puno važnosti osjećajima. Međutim, to ne znači da oni nemaju osjećaje i da ne poznaju ljubav. Zato je za ovaj projekt vrlo bitan taj vizualni, filmski moment – jer nije sva komunikacija verbalna. Većina komunikacije odvija se neverbalno. A o tome nije moguće pričati, nego morate pogledati film, pa ćete sami vidjeti i zaključiti ima li kod njih ljubavi ili nema!

Knjigu 'Ljubav oko svijeta' naručite na kek.hr gdje možete nabaviti i ostale knjige Davora Rostuhara te pronaći drugi zanimljivi sadržaj Kluba za ekspedicionizam i kulturu.