Sanja Tatalović: Znamo li živjeti zrelu ljubav?

Poštujemo li svoje potrebe?

Mnogi pak smatraju da je sramotno to što imaju želju za partnerom jer potrebitost bi bila znak njihove necjelovitosti i duhovne nerazvijenosti na kojoj su toliko dugo radili. No, nije to baš tako. Ako se zapitate koji je najteži oblik kazne za čovjeka, složit ćete se da je to samica.

Ljubav se ne može kontrolirati

Distanciranost od drugih ljudi ostavlja duboke psihičke i razvojne traume na čovjeka. A koliko je to teško vidimo neposredno i zorno upravo u današnje doba. Od samog trenutka rođenja dodir nam govori da nismo sami, kako smo zbrinuti i voljeni. Nedonoščad u bolnici redovito miluju i masiraju da ne bi zaostala psihički i tjelesno. Tijekom života nikada ne prestajemo gubiti potrebu za takvom vrstom dodira i nježnosti. To je potreba koju trebamo zrelo prihvatiti i na nju biti ponosni.

Ljudi se boje emocija, bojimo se vlastite ranjivosti, odbačenosti i ulaska u oluje raznoraznih osjećaja koje nam od života naprave kaos, izbace nas iz tračnica i suoče nas s dijelom nas koji smo izbjegavali sresti. Želimo pobjeći sami od sebe, a ljubav nas neodoljivo poziva da se vratimo sebi. I zato je ljubav put, ali i avantura koja se ne može kontrolirati, nego samo proživjeti.

Priznati emocije

Bol je dio emocionalnog rasta te je korisna i konstruktivna. Od malih nogu ignoriramo to područje rasta. U djetinjstvu, kada smo izravno pokazivali svoje emocije, uslijedila bi kazna, a toga se mnogi boje i danas. Potiskivanjem jakih emocija, poput ljutnje, ogorčenosti, mržnje, otupjeli su svoju sposobnost osjećanja i počeli se ponašati u skladu s očekivanjem okoline te tako počeli „misliti“ emocije.

Da bi emocije sazrele, treba ih ponovno proživjeti na izravan način. Najbolje je da s tim krenete upravo danas. Biti svjestan emocija te ih odgovorno priznati i konstruktivno proživjeti znači biti iskren. Čak i ako su teške i toksične, emocije se transformiraju ljepotom odgovornosti, snage i iskrenosti, a na taj način vrijedi upoznati sebe.

Kada tako kanalizirate emocije, vidjet ćete golemu razliku između tog konstruktivnog načina i onog drugog, destruktivnog davanja oduška sebi bez smisla i cilja kroz iživljavanje samo da bismo se oslobodili pritiska. Takve su situacije dugoročno besmislene jer time toksični osjećaji postaju sve uporniji i jači.

Emocionalni zahtijevi dijeteta u nama

Zato treba hrabrosti da biste pogledati u svoje potrebe te vidjeti i zadovoljili zahtjeve tog malog djeteta u vama. To i nije tako strašno kao što se na prvi pogled čini. Nakon što otpustite bolne emocije, vidjet ćete kako pozitivne i tople emocije izbijaju iz vas, a njih jednostavno niste mogli izraziti dok ste držali negativne pod kontrolom.

Prolaskom kroz period koji ste propustili u djetinjstvu ili tinejdžerskoj dobi, osjećaji će postati zreliji, a vi se tih osjećaja više nećete bojati jer će ostati bez zadržavane energije. Zdrave emocije i vašu će intuiciju učiniti pouzdanom i napravit će sklad između mentalnih i emotivnih osobina, što će vam povećati samopouzdanje i sigurnost u sebe te bitno osnažiti i intuiciju.

Svako vaše poricanje nečega što postoji ne pomaže da to isto prestane postojati. Jedino svjesnim suočavanjem s onim što je u vama i što osjećate možete sami sebi pomoći. Tada, kada je vaš intelekt puno zreliji i zdraviji, možete prihvatiti sebe onakvima kakvi jeste i konačno se odlučiti za skidanje maske.

Skidanje maski

Skidanje maski, poštovanje svojih potreba i nazivanje stvari pravim imenom ključno je za svakog čovjeka. To je put iskrenosti prema sebi koji nas vodi u zrelu ljubav preko priznavanja, artikuliranja i zadovoljavanja svojih potreba.  U tom trenutku rađa se ono što je preduvjet za odnos s nekim drugim, a to su tolerancija i osjećaj bliskosti sa sobom.

Pravu bliskost možete osjetiti u odnosu s drugima tek kada je zadobijete i učvrstite u odnosu sa sobom. Bliskost nije otvorenost. Bliskost nije faktografsko navođenje i imenovanje emocija i stanja koja možete, više ili manje, komforno podijeliti s nekim. Bliskost podrazumijeva pomno osjećati i proživjeti tuđu emociju, biti istinski empatičan i prisutan za drugoga kao što to svakodnevno činite sebi.

Volite drugoga kao što volite i sebe. Tretirate drugoga kao što tretirate sebe. Tek kada znate čuti sebe, možete govoriti o istinskoj ljubavi prema drugima. U protivnom, možete skliznuti u odnos „ja – to“ u kojem je istinska komunikacija nemoguća jer se osobi obraćate kao predmetu koji postoji da biste ostvarili svoje ciljeve i želje ili „ja – ti“ odnos koji također ne vodi do susreta.

Prava ljubav

Za pravu ljubav potrebno je dvoje ljudi koji su stvarne osobe, spremne biti prisutne u trenutku, odbaciti potrebu za kontrolom i prenemaganjem, žudnju za pohvalom i pokazivanjem te postati ranjivi bez maski i koncepata samozaštite. Takav susret oslobađa. Ne možemo ga naručiti, ne možemo ga zahtijevati, ali možemo dopustiti da se dogodi.

Preduvjet da vas bilo tko zavoli ili da postanete sposobni voljeti drugoga jest da raščistite stvari ispred svog praga – da budete iskreni prema sebi, što znači da ne gurate stvari pod tepih, te pustite kontrolu i ne padnete u zamku opravdavanja ili nekih drugih poluinfantilnih smicalica vašeg prepametnog, logikom i konceptima zatrovanog uma. U tom trenutku predaje bit ćete spremni vidjeti život te otkriti i svjedočiti koliko ste i on i vi i ta druga osoba koju volite – veličanstveni. A to je onda prava ljubav.