Zamislite da vam neki visokopozicionirani menadžer kaže: "Ne znam točno kamo naša tvrtka ide i koji su joj ciljevi, ali uživamo u svakom danu u onome što radimo." Još samo prije nekoliko godina potpuni science fiction, iako i danas pod upitnikom ozbiljne poslovne zajednice.
Ipak, čini se da je jedna od posljedica novog normalnog upravo okretanje u tom smjeru. Čak i najozbiljnije korporacije više ne rade petogodišnje planove, nego su planovi tromjesečni ili šestomjesečni. Da bi biznisi opstali, prisiljeni su okrenuti se tzv. ženskom principu u poslovanju, na koji je koronakriza natjerala i žestoke "muške" igrače: prepuštanju, sinergiji, suradnji, doprinosu, višoj svrsi.
Kako sam posljednjih mjeseci i sama na prekretnici svoga poslovanja, nastojim se educirati i inspirirati raznim ljudima koji se bave poslovnim savjetovanjem.
Neki od njih, posebno ako su iz miljea konzervativne prodaje, neminovno zagovaraju čvrst poslovni plan i strogo propisanu metodologiju dolaska do zadanih ciljeva. "Da, jako si kreativna i to su super ideje, ali nemaš čvrstu strukturu u kojem ćeš roku to monetizirati", uobičajen je komentar.
Konzultacije s takvim stručnjacima u meni najčešće izazivaju nelagodu. I pritom mi donose veliku korist jer sve što izaziva nelagodu jest naša slaba točka, na kojoj treba poraditi. Vjetar su mi u leđa da zaista ozbiljnije promislim o procesima kojima mogu postići profit na jednostavniji i brži način. Ali hoću li si ipak zadati rok i propisati korake kako doći do svojih novih ciljeva?
Ovaj put ne.
Rok izaziva presing. Rok izaziva prestanak uživanja u procesu. Rok je odraz nepovjerenja u život.
"Ako do kraja godine ne ostvarim xy prihod, nisam uspio."
Da, stvarno? A što ako je za taj cilj potrebno više vremena, tijekom kojeg ćeš steći dragocjene uvide koji su ti nužni za sljedeću stepenicu? Možemo li mi uopće išta znati o budućnosti, onoj sutra ili za godinu dana? I zar je nama ljudima uopće dano da to znamo? Mi si samo umišljamo da možemo znati jer se tako osjećamo sigurnije.
Muški, hustle-hard princip nesumnjivo funkcionira, ciljevi se postižu, novac se zarađuje. Ali što je s nama ljudima? Mene osobno taj je način funkcioniranja pregazio. Ono što sam počela raditi kao ljubav, inspiraciju, užitak, postalo je izvor moje najveće patnje i pritiska u životu. Da sam nastavila tako, neminovno bih već za koju godinu oboljela od ozbiljnih bolesti.
I još nešto: znate li što se uvijek krije iza velike poslovne ambicije i radoholičarstva? Iako je često jako dobro zakamufliran i nije sam, uvijek je tu negdje naš stari suputnik – osjećaj manje vrijednosti. Uvjereni smo da ne vrijedimo ako nismo zaradili toliko i toliko, ne posjedujemo to i to, ne zapošljavamo toliko i toliko ljudi. Tko bismo bili da se prestanemo baviti svime čime se bavimo? Da prestanemo biti majke, očevi, šefovi, zaposlenici, menadžeri, prodavači, filantropi i humanitarci? Da samo – budemo?
Dakako, ne treba ignorirati ljudsku potrebu za stvaranjem i sigurno da ambicija nije samo loša. No treba je brutalno pročistiti od svega što nas troši.
I u skladu sa svim ovim idejama kojima se bavim posljednjih mjeseci, jučer sam se našla na Sensa danu, na fantastičnom panelu u kojem tri prekrasne žene, Kristina Ercegović, Mirta Freisman Čobanov i Mia Šoškić, svjedoče o istoj stvari: nakon godina i godina trvenja s ganjanjem ciljeva i udaranjem poslovnih kvačica, odlučile su biti bolje prema sebi i upitati se u čemu uistinu uživaju. Kad su konačno počele raditi ono što je njihova najprirodnija svrha, neke od njih čak bez čvrstog plana i cilja, sve su kockice sjele na svoje mjesto. Radeći se ne troše, nego pune, a zarađuju više nego ikada prije.
Već čujem skeptike koji se pitaju: "Kako uživati u procesu bez pritiska za zaradom kad imate strojeve, poslovne prostore i zaposlene koje treba platiti?" Slažem se, ni sama to nisam uspjela u takvim okolnostima.
No zato sam vjerojatno bolje nego itko drugi u publici mogla razumjeti sugovornicu Miju Šoškić kada je rekla da nakon iskustva vođenja tvrtke s 25 zaposlenih u 2 restorana, danas beskrajno uživa kao trenerica face yoge jer – nema zaposlenih, nema dobavljača, rade samo ona i njezina inspiracija. I pritom joj ludo dobro ide. Jer je u godinu dana, od 2020. do 2021. godine, došla od 500 pratitelja na Instagramu do 100.000 njih, bez ikakvog plana ili osmišljene kampanje.
U ovom trenutku upravo i ja beskrajno uživam u luksuzu da sama kreiram svoj biznis. Brend Jedem doma nastavlja život kao medijsko-edukativna platforma, a na tri projekta koja pokrećem na njoj radim sama. Ne ovisim o radnicima, strojevima, dobavljačima, niti oni o meni.
Prvi od njih danas je ugledao svjetlo dana. To je portal jedemdoma.hr, jedinstveno mjesto za sve ljubitelje hrane, svojevrstan hibrid mog osobnog bloga i news portala.
Ovo što u ovom razdoblju izlazi iz mene sukus je svega što sam u životu radila i što sam na tom putu postala. Imam ideju kamo želim stići. Višoj inteligenciji prepuštam da mi putem pokaže načine na koje mogu tamo dospjeti. A dopuštam i mogućnost da usput možda promijenim cilj ako nakon nekog vremena postanem drukčija i više ne budem rezonirala sa starim vrijednostima.
.png)
.png)
