Koliko je empatije u našem društvu?

Čitam kako je u Danskoj dio školskog programa sat empatije. Kako se u Turskoj brinu za ulične životinje. Kako je u Dumovcu udomljeno više životinja nego što ih je zaprimljeno.

I onda naletim na post u kojem piše da je netko nasmrt pretukao macu u centru Zagreba te njeno tijelo bacio na hranilište na kojem je bila godinama. To hranilište poznato je kao hranilište bake Ane. Divne bake koja se godina sama brinula o uličnim macama.

Jedna žena u postu piše kako joj je dijete palo i ležalo na podu na ulazu u trgovački centar. Ljudi su to gledali – i nitko nije reagirao. Sutkinja je u Gračacu osudila čovjeka koji je bio gladan i od troje ljudi molio novac za hranu. Dali su mu ukupno 60 kn, koje presudom mora vratiti, a osuđen je i na 15 dana zatvora.

Neki dan dok sam šetala kvartom odlučila sam podragati susjedicu na četiri noge. Divno veliko zaigrano štene. Topla pogleda, drage njuškice. Popela se na ogradu da je podragam. Na ogradi sjedi i dijete, a u dvorištu su još neki ljudi. Podragam kujicu i nešto me opeče po malom prstu. Ona se odmiče, bježi i sjeda. U čudu povičem: "Je li ti to puštaš struju?!" Od susjeda dobijem potvrdan odgovor.
Nisam mogla doći sebi. Govorim mu da to nije način. Da je boli. Da boli mene. Da je ogrlica prečvrsto stisnuta. Neka sebi proba to staviti i puštati struju.
On odgovara: "Mora naučiti da ne smije skakati!"
Kujica se vraća meni. Skidam joj ogrlicu i mazim je.
Dijete govori: "I ja sam mu to rekla."

Poznato je da neke životinje poput pasa, svinja, slonova pokazuju empatiju prema vlastitoj vrsti ili prema ljudima.
Djeca oko mene nježno prilaze životinjama, vole ih, grle, razgovaraju s njima.
Treba li djeci sat empatije? Ona su rođena čista srca i osjećaju ljubav prema životinjama i ljudima.

Što je empatija?

"Empatija je razumijevanje, uz puno poštovanje, onoga što drugi proživljavaju." (Rosenberg, 2006)

Dakle, jednostavno rečeno, empatija je mogućnost razumijevanja misli, osjećaja i stanja druge osobe tako da zauzmemo poziciju i perspektivu te osobe (nazivamo to "stavljanje u cipele druge osobe") i pokušamo shvatiti kako se ta osoba osjeća ili što proživljava.

Empatija je vještina. Nije jednostavna vještina. Moguće ju je razvijati. Katkad bježimo od razvoja empatije i može nam biti izazovno gajiti empatiju prema drugim osobama i životinjama jer da bismo se povezali s tuđim osjećajima, moramo doći u kontakt sa svojim. To nam može stvarati nelagodu jer nam se čini da smo tako u ranjivoj poziciji.

Povezati se sa svojim osjećajima, dopustiti si da ih osjetimo, može probuditi strah u nama jer to možda nije nešto što smo radili. Nitko nas tome nije učio – upravo suprotno, mnogima od nas dok smo bili djeca govorili su da pokazivanje emocija nije dobro. Da dječaci ako plaču, nisu hrabri. Da djevojčice kad plaču, nisu lijepe. I to su samo neki od primjera onoga što se, nažalost, dan-danas govori djeci o pokazivanju emocija.

Mindfulness u razvoju empatije

U razgovoru svoju pozornost usmjerimo samo na to što nam osoba govori, na poruku koju nam želi prenijeti. Prisutni smo u trenutku, ovdje i sada, s namjerom i željom da shvatimo što nam osoba želi reći, kako se osoba osjeća, koja je njezina potreba, što opaža.

Nakon što je saslušamo, možemo joj uzvratiti tako da ponovimo to što smo čuli. Tako osoba osjeti da smo je doista slušali. Ima mogućnost čuti što je rekla i ako smo je pogrešno razumjeli, to ispraviti. Aktivno slušanje ovdje je važno. Kada razgovaramo s nekim i slušamo ga, često mislimo da moramo popraviti situaciju ili pomoći toj osobi da se osjeća bolje. U razgovoru pokušavamo dati savjete, sažalijevati, tješiti, poučavati, ispravljati, ispitivati, pravdati. No to nas ometa u nastojanju da budemo prisutni i prakticiramo empatiju.

Osnovni procesi koji su uključeni u mindfulness mogli bi biti ključni u razvoju empatije.
Promatranje i nereagiranje.
Biti u tuđim cipelama jedan je od aspekata empatije. Da bismo mogli znati kako je biti u tuđim cipelama, prvo moramo znati kako je to biti u vlastitoj koži. Mindfulness nam pruža mogućnost da naučimo kakav je to osjećaj biti u vlastitoj koži. I tko smo mi ispod kože. Gledajući na taj način, mindfulness je praksa empatije prema sebi. Ta vrsta samosvijesti pomaže nam da razvijemo empatiju prema drugima. Kako doživljavamo i razumijemo, kako smo sve više prisutni i povezani sa svojim unutarnjim svijetom, tako raste naša sposobnost da razumijemo unutarnji svijet drugih ljudi.

Ono što nas čini ljudima

Empatija je moćan alat. Koji je dostupan svima nama. Nenasilan i alat budućnosti. Treba nam više empatičnih ljudi u zajednici. Poslodavaca, direktora, prodavača, doktora, sudaca, političara, vozača.

Često mi kažu: "Ne miješaj se! To nije tvoja stvar." Kako nije? Dijete pati. Neka se osoba našla u nezavidnim životnim okolnostima. Životinja pati. A kada promijeni ponašanje zbog torture – opet je ona kriva.

Kad okrenem glavu, mali dio ljudskosti u meni nestane. Ja to ne želim. Ne želim biti takav čovjek. Ne mogu šutjeti i ne želim okretati glavu. Previše je patnje na ovome svijetu. I zaista svi patimo u jednom trenutku. U što bi se ovaj svijet pretvorio da svi zatvorimo oči i šutimo?

Da, djeci treba sat empatije u školi jer tako u njima njegujemo sjeme empatije. Gledaju ga, upoznaju ga, obraćaju pozornost na njega i ono će izrasti u snažnu biljku.

Nama odraslima empatija treba još više. Trebamo je se prisjetiti i uvježbati tu vrijednu vještinu koja nas čini ljudima. Jer, u konačnici, svi smo mali u odnosu na zvijezde i svi smo isti ispod kože.

Njegujmo nježan odnos prema sebi kako bismo razvijali empatičnost.
U ovom videu vodim vas kroz meditaciju za razvoj ljubavi i nježnosti prema sebi.