Bez brige, ne slijedi prodika o vašoj privatnoj povijesti internetskog preglednika. Slijedi nešto o vašem trudu, ili njegovu pomanjkanju. O ulaganju truda da postanete osoba koja privlači pozornost drugih – i u njima budi želju da pojačaju ton. Početkom 2000-ih bio sam u New Yorku, na rap koncertu jednog od meni u to vrijeme najdražih umjetnika, Taliba Kwelija. Publika je polako punila dvoranu kad je predizvođač počeo nastupom. Poput većine okupljenih, ni ja isprva nisam obraćao pozornost na njega. Svi su oko mene razgovarali, odlazili po piće, pušili cigarete i džointe ili slali poruke s još nepametnih telefona.

Te je večeri publika više-manje ignorirala predizvođača koji je otvorio koncert, ne zato što mu je glazba bila loša, nego zato što nije poznavala ni njega ni njegovu glazbu. Bilo je to vrijeme prije YouTubea, SoundClouda i Spotifya, davnih dana kad su se kompilacije još pržile na CD-ovima. Ipak, te se večeri dogodilo nešto što nisam mogao ignorirati. Premda se većina publike ponašala kao da ga nema, imao sam dojam da predizvođača to nimalo ne dira. Bez obzira na to, dao je sve od sebe. Nije bio vrhunski uvježban, ali u taj je nastup uložio dušu i tijelo, kao da je već dobitnik Grammyja koji svira na MTV Music Awardsima ili na rasprodanoj svjetskoj turneji. Premda ga nitko nije gledao, bio je toliko predan nastupu da sam poželio pojačati ton. 

Nisam znao hoću li poslije te večeri ikad više čuti za Kwelijeva predizvođača, ali nikad nisam zaboravio kako je dao sve od sebe čak i kad ga gotovo nitko nije gledao. Kao da je znao da ćemo kad-tad čuti za njega. Pitanje koje imam za vas glasi: Što radite kad vas nitko ne gleda? Dajete li sve od sebe ili obavite što imate samo da to obavite? Lako je odgovoriti, “Uvijek dajem sve od sebe!” Ali radeći godinama s klijentima i različitim organizacijama, iz iskustva mogu reći da u većini slučajeva nije tako.Rijetko doista dajemo sve od sebe. Pisac i umirovljeni pripadnik specijalnih postrojbi David Goggins kaže da smo, kad nam um kaže da smo dali sve od sebe, tek na otprilike 40 posto do pravog “sve”.

Evo nekoliko jednostavnih primjera za provjeru dajete li doista sve od sebe. Sjećate li se situacija kad ste u školi ili uredu sudjelovali u grupnim projektima? Sjećate li se i da u grupi uvijek postoji jedna osoba koja obavi većinu posla – ako joj dopustite.Dopuštate li joj da obavi sav posao dok nitko ne gleda? (Napomena: Ako ne znate tko je osoba koja obavi sav posao, vjerojatno ste to vi.)

Još jedan primjer. Recimo da se dogovorite s prijateljem da ćete se nalaziti dvaput na tjedan u šest ujutro i zajedno vježbati, a onda večer prije u 21:17 dobijete prijateljevu poruku, “Loša vijest. Ne mogu sutra u teretanu.” Hoće li ipak otići u teretanu i kad vas nitko ne gleda? Možda ste posvećeni zdravoj prehrani, ali žonglirate s mnogo obveza – posao, obitelj i volontiranje u crkvi. Kad se na povratku kući kasno navečer zaustavite u restoranu brze hrane, naručite li jedino “zdravo” jelo u ponudi ili nešto što nije dobro za vas? Što radite kad vas nitko ne gleda? Evo što sam naučio: Ono što radite kad vas nitko ne gleda presudit će hoćete li u životu uspjeti ili propasti.

Prije nego što je neka trkačica odnijela pobjedu u utrci na 100 metara na prepunome olimpijskom stadionu, gotovo je četiri godine trenirala i natjecala se pred praznim tribinama. A što je s osobom koja je pokrenula uspješan posao i naposljetku napustila stalni posao? U tome je uspjela radeći na svome poduzetničkom pothvatu rano ujutro dok svi spavaju i kasno navečer kad su svi već u krevetu. Mlada žena koja se školuje za medicinsku sestru i usto radi puno radno vrijeme kako bi svakog semestra platila školarinu iz dana u dan sve je bliže cilju, a jedino što je tjera naprijed je njezin san. Svi su si ti ljudi prokrčili put prema uspjehu kad ih nitko nije gledao.

Čarolija se događa kad nitko ne gleda.